Studiranje ili poduzetništvo? Može oboje!

Ako ste student a vuče vas svijet poduzetništva dobra vijest je da ne morate birati! Da se uz dobru volju i trud uspješno može plivati ovim vodama dokazuju njih dvoje!

Lea i Slaven su još u studentskim klupama neustrašivo zakoračili u svijet poduzetništva u kojem i danas bilježe izvrsne rezultate.

U svom bogatom rasporedu pronašli su slobodnog vremena za naš portal kako bi nam kroz intervju odgovorili na nekoliko pitanja i potaknuli sve studente i mlade ljude koji imaju afinitet prema karijeri poduzetnika da se okušaju! 🙂

“Opet bih sve ponovila”

Lea Kosović (26) je mlada poduzetnica koja je svoju firmu za Event Management LOL pokrenula krajem četvrte godine fakulteta a danas, dvije i pol godine nakon, samouvjereno kaže kako bi sve ponovila.

“Upisom fakulteta želio sam pobjeći od poljoprivrede”

Slaven Damjanović je još uvijek u studentskim klupama, apsolvent je studija elektrotehnike na FESB-u i osnivač startupa eAgrar, a u ono malo slobodnog vremena što mu ostaje kad izvrši studentske i poslovne obveze bavi se fotografijom. Upisom fakulteta elektrotehnike je, kaže, želio pobjeći od poljoprivrede, ali ga je tehnologija vratila u tom smjeru. Tako je i nastao eAgrar, najbolji prijatelj poduzetnika.

Kada ste počeli ozbiljnije razmišljati o poduzetništvu?

Lea: Kad sam bila mala imala sam potpuno drugačiju viziju svog života, tako da ne bih rekla da je „mali poduzetnik“ čučao u meni oduvijek. Zapravo, maštala o tome kako ću biti veterinarka, ali život me odveo u sasvim drugom smjeru. Odjednom sam se našla na trećoj godini fakulteta u PR agenciji na projektu organizacije događaja za jednog njihovog klijenta. I tu se dogodio klik. Bila je to stvarno ljubav na prvi pogled – dinamika + sto stvari za obaviti + tisuću stvari na koje treba misliti…i onda dođe datum kada sve te stavke ožive! I to sam bila ja. To je bio posao koji je bio u skladu s mojim karakterom, tempom, vizijom i strasti.

S druge strane, velik period svog života bila sam okružena poduzetnicima – obitelj i prijatelji. Kako sam počela razmišljati o poduzetništvu, tako se u meni javljalo sto osjećaja, najviše pozitivnih. Zbog tih pozitivnih osjećaja i uzbuđenja odlučila sam se baciti u poduzetništvo.

Slaven: Oduvijek sam bio nemirnog duha i zanimale su me nove i drukčije stvari, ali mi nije fokus bio na poduzetništvu i realizaciji biznis ideja. Stjecanjem novih znanja i iskustava sam došao na ideju da bih mogao krenuti u smjeru poduzetništva.

Tko su vam bili mentori, tko vam je savjetima/osobnim iskustvom/itd. najviše pomogao kako bi se vaša ideja iskristalizirala?

Lea: Moji mentori su bili poduzetnici kojima sam okružena – najviše roditelji i moj dečko. Mama je u poduzetništvu 10 godina, tata je imao kafić 6 godina, a dečko je također poduzetnik više od 10 godina. Njihovi savjeti, promatranje njihovih poteza (dobrih i loših), postavljanje tisuću pravih pitanja dovelo me do mjesta gdje sam sada. S obzirom da je moj dečko provodio najviše vremena na mentoriranje mene kao poduzetnice mislim da bih njemu trebala dodijeliti Oscara za podršku i strpljenje.

Slaven: Prvi mentori su mi bili profesori na FESB-u Toni Perković i Mario Čagalj, a potom sam prošao kroz neke startup programe koji su mi dali osnovna ekonomska znanja koja obično fale nama inženjerima iz tehničkih područja. Kasnije sam u samom communityju upoznao ljude koji su mi pomogli kao što su Dario Boras i Ante Dagelić.

Koliko ste sami znali o poduzetništvu, a koliko ste putem naučili?

Lea: Dosta sam vremena potrošila istražujući i raspitujući se o temi poduzetništva, čitala sam članke, slušala tuđa iskustva, ali to nije ni približno onome kada se toga zaista i uhvatiš. Praksa vs. informacije koje sam imala i u ovom su slučaju bile nebo i zemlja. Mislim da svaki poduzetnik, ma koliko god da se raspitao i znao o poduzetništvu, najviše stvari nauči putem. Postoje stvari koje ti neki ne žele otkriti, ili se neke stvari odnose specifično na tebe (a nisu primjenjive na druge), na kraju krajeva izabereš računovodstvo koje te savjetuje na drugi način…tako da je svaka poduzetnička priča zapravo priča za sebe. Mislim da ne postoji čarobna formula – jednostavno trebaš probat!

Slaven: O poduzetništvu sam znao jako malo. Projekti koje sam pokretao su ispočetka bili isključivo usmjereni na tehnologije i rješavanje problema, a manje na ono kako to prodati. Tako da sam tek kasnije usputno učio i druge dijelove koji zajedno čine poduzetništvo. To su ekonomski dijelovi, pravni, komunikacija s korisnicima, način razmišljanja sličan korisnicima i dr.

S kojim izazovima ste se suočavali ranije, na početku svog puta prema onome gdje ste sada, a s kojim izazovima se suočavate sada?

Lea: Najčešće pitanje koje se javljalo na početku mog poduzetničkog puta bilo je: „Kako ćeš doći do klijenata? Ipak si ti dosta mlada.“ Ovo je pitanje predstavljalo moj najveći izazov na početku – mlada sam (a još sam i žena!). Jedno vrijeme sam se trudila ljudima objašnjavati da to što sam mlada ne znači da nemam iskustva i da ne mogu pokušati. Kada sam otvorila firmu bila sam u eventima 4 godine i imala sam iza sebe dosta uspješne projekte. S vremenom, kako sam ja rasla, tako se i to pitanje pretvorilo u pravo pitanje bez predrasuda: „Kako dolaziš do novih klijenata?“

Sada, nakon više od dvije i pol godine, moj najveći izazov je korona. Ove godine trebali smo imati 8 evenata, a zbog novonastale situacije održana su svega 3.

Slaven: U samim počecima sve je novo i nepoznato i jedna od najbitnijih stvari je naći nekoga tko će pomoći razumjeti cijeli sustav poduzetništva i izgradnje proizvoda, prije nego se nauči na vlastitim greškama.

Jedan od prvih izazova je bio naučiti kako uopće svoj hobi i ideju oblikovati da nekom pomaže u svakodnevnom životu i poslu. Kasnije izazov postaje razviti taj proizvod, posebno kada razvijate hardver. A onda dođete do izazova kako što bolje razumjeti korisnika i pružiti mu što bolje iskustvo korištenja proizvoda.

Na koji način ste (uspješno) svladavali studentske i poslovne obaveze?

Lea: Prioriteti. Vječita borba svakog studenta – raditi ili učiti? S obzirom da sam pokrenula firmu krajem prvog semestra 4. godine, nisam morala brinuti o zimskom roku već samo o ljetnom. Na faksu smo imali puno prakse i kao glavnu literaturu koristili smo novije, „aktualnije“ knjige. Često sam učenjem za faks neke stvari mogla primijeniti i u svom poslu. Ali, važno mi je naglasiti da mi je faks ostao na prvom mjestu.

Posao je bio bonus, dodatna praksa, i s vremenom je uzimao sve više i više mog vremena. Trudila sam se ne čekati rokove već rješavati sve predmete kolokvijalno tako da za vrijeme rokova mogu u miru raditi i posvetiti se klijentima. A diplomski je bio pisan u naletima slobodnog vremena – u pauzi između projekata ili preko zimskih i ljetnih praznika.

Slaven: Svakom redovnom studentu je to jako teško uklopiti jer studentske obveze ne čekaju i ne dopuštaju baš prilagodljivost. Iako sam uspješno i redovno polagao sve ispite, morao sam žrtvovati dio uspjeha i znanja na fakultetu za znanje i iskustvo u poslovnom dijelu.

Najveća žrtva je u slobodnom vremenu jer ga više nemate. Dogodilo mi se puno puta da dok se drugi kolege studenti zabavljaju i izlaze ja radim na prezentaciji, financijskim tablicama, elektronici i drugim stvarima. To je bio moj ulog u ovaj put.

Koji bi savjet dao studentima koji misle da moraju birati između fakulteta i poduzetništva?

Lea: Mislim da mladi ne bi trebali birati između fakulteta i poduzetništva. Mogu i jedno i drugo, ali moraju imati posložene prioritete, odgovornost, volju i upornost. Savjet je da ne žure. Ja sam bila spremna otvoriti firmu tek kada sam imala stalnog klijenta s kojim sam mogla računati da ću raditi cijelu godinu, a vjerojatno i duže. To mi je osiguralo plaću za tekuću godinu pa sam bila sigurna da ću imati prihode minimalno godinu dana od tog eventa. Da tog klijenta nisam imala, pričekala bih još neko vrijeme.

Slaven: Ne mislim da jedno mora isključivati drugo. Osobno mi je bio prioritet privesti fakultet kraju, ali cijelo to vrijeme sam se trudio nastaviti i s razvojem projekta. Ta odluka bi morala uključivati puno faktora gdje bi se realno trebalo pogledati koji je potencijal te poduzetničke ideje, što ona može donijeti i što će se izgubiti odustajanjem od fakulteta. Ova godina je pokazala koliko poduzetništvo preko noći može postati nemilosrdno i to treba imati na umu.

U kolikoj mjeri vam je znanje stečeno na fakultetu pomoglo u poslovanju?

Lea: Fakultet me naučio puno toga. Fakultet ne bi trebao biti samo štrebanje, čitanje zastarjele literature i pisanje seminara. Od fakulteta treba izvući maksimum – disciplinu, organizaciju vremena, poštivanje rokova, slaganje prioriteta, timski rad, fokusiranost. Tu su one stvari koje su nevidljive, ali nas nauče puno toga.

Ja sam imala sreće da sam izabrala fakultet komunikacija jer smo imali stvarno puno praktične nastave, obavezne prakse, odlične profesore-mentore, mentore na praksama. Nismo samo štrebali već smo znanje koje smo stekli učenjem mogli skoro u potpunosti primjeniti na poslu.

Slaven: Nažalost jako malo znanja koja sam stekao na fakultetu mogu primijeniti u poslovanju. S obzirom da razvijam hardverski proizvod, način razmišljanja koji sam stekao na fakultetu definitivno pomaže, a i programiranje je jedna od stvari koja mi je omogućila lakši početak razvoja.

Koliko je važna praksa na fakultetima i smatrate li da je uopće ima dovoljno na našim Sveučilištima?

Lea: Nažalost prakse nema dovoljno na Sveučilištima. Zapravo, na nekim je fakultetima uopće nema. Bez prakse imaš samo diplomu i puno teorije. Često se susrećem s vršnjacima koji idu na razgovore za posao gdje ih traže nekoliko godina iskustva, a to je stvarno žalosno. Poslodavci ne mogu očekivati da će studenti imati nekoliko godina iskustva u poslu kojeg žele raditi ako im fakultet ne omogući praksu. Tek na praksi studenti mogu vidjeti sviđa li im se taj posao ili ne, odnosno odlučiti u kojem smjeru žele ići dalje.

Slaven: Mislim da nema ni približno dovoljno prakse na fakultetima. I sam sam se našao u situaciji na počecima razvoja proizvoda da nemam nikakva praktična iskustva i da ne znam ni kako krenuti.

Znamo se našaliti da završetkom fakulteta dobijemo papir da ništa ne znamo i da tek trebamo početi učiti. Mislim da bi praksa morala postati sastavni dio svakog studija u trajanju od barem nekoliko mjeseci tako da studenti znaju što ih uopće čeka na tržištu rada.

Kojim lekcijama i vještinama vas je naučilo poduzetništvo?

Lea: Mislim da najveće lekcije koje su došle s poduzetništvom su organizacija vlastitog vremena i slaganje prioriteta. Jako je bitno posložiti si poslovne, privatne i studentske obaveze na način da niti jedno od ta tri segmenta ne pati, ili da pate minimalno. Ne slagati svoje obaveze dan po dan već unaprijed isplanirati cijeli tjedan, ako ne i sljedeći tjedan. Također, slaganje prioriteta. Što je najvažnije u tom danu što moramo napraviti? Nekada pobrkamo ločiće pa nebitnim stvarima dajemo preveliku važnost, a na njih nam ode veći dio vremena. Vrijeme je novac – jest klišej u potpunosti, ali tu izreku shvatite tek kada se bacite u poduzetništvo.

Slaven: Vještine koje sam stekao su brojne jer jedna od mana, ali i pozitivnih stvari poduzetništva je da morate znati sve o svemu, u širokom području. To uključuje i razvoj proizvoda, ekonomske poslove, prezentacije sposobnosti, komunikaciju s ljudima i mnoge druge stvari. A lekcije su da je često bolje uzeti više vremena za razmisliti nego nešto raditi na prvu. Isto tako dobro je pitati one koji znaju. Neki će odbiti pomoći, ali će vam ta navika uštedjeti puno vremena, živaca i resursa.

I za kraj; Kako je biti sam/a svoj šef?

Lea: Iskreno, genijalno! I ne bih to mijenjala ni za kakvu plaću i ni za kakve uvjete. Imam svoju slobodu, sama kreiram svoj radni dan, radim koliko hoću i kada hoću (s obzirom na rokove), biram ljude s kojima radim i jednostavno uživam u svakom danu.

Nikada nisam bila tip osobe od 9 do 17h. Ovako nekada mogu ujutro skoknuti do teretane, odraditi sastanke dobar dio dana, a primiti se administrativnog posla kasnije u danu. Naravno, ima dana kada se ništa ne stigne i hvataju se zaostaci kada dođe event, ali sve se da počistiti. I to mi odgovara, volim ovaj tempo. Svi koji znaju dobro iskorisiti svoje vrijeme i dobro vladaju organizacijom svog vremena uživat će u svakom danu glumeći svog šefa!

Slaven: Ovisno o danima 🙂 Dobra stvar je što imate slobodu organizirati dan i obveze i što vjerojatno bar dugoročno radite ono što volite i do čega vam je stalo. Loša stvar je što je sva odgovornost na vama, radni dan vam traje otkad se probudite, pa dok ne zaspete, radite često stvari koje ne volite, morate učiti i područja koja vas ne zanimaju. Na kraju dana, pa i onog s puno problema, nas vjerojatno drži volja i želja da dođemo do postavljenog cilja, a tu je ključ upornost i rad.

Zaključak

Kao student možete si priuštiti greške iz kojih ćete izvući vrijednost, iskustvo i pouku, ili kao što je rekao  Đulijano Nola na nedavno održanom FuckUp Night meetup-u:

“Ne trudite se izbjegavati pogreške, nego ih ispravljati. Što ranije pogriješite, ostat će vam više vremena za ispravak.”

Hvala Lei i Slavenu što su svoje iskustvo podijelili s nama i želimo im puno uspjeha u karijeri! 🙂

 

Podijeli

O autoru

Tina Tomičić

Ljubiteljica pisane riječi i kreativka koja sve svoje misli stavlja na papir. U skladu s tim, rijetko ćete me vidjeti bez rokovnika. Život mi je neiscrpno vrelo inspiracije, a njegova nepredvidivost jak motiv za isti. Iako više volim knjige oduvijek živim u svom filmu. :) Najdraži citat mi je: "Samo ludi i usamljeni si mogu priuštiti da budu ono što jesu. Usamljeni jer im se nitko ne mora sviđati, a ludi jer ih nije briga!" (Bukowski)