Mladi Splićani i njihova bespilotna letjelica idu na natjecanje u SAD

Karlo Bosiljevac i njegov Flow Design Team sljedeći tjedan putuju na prestižno američko natjecanje AUVSI-SUAS, gdje će odmjeriti snage s ponajboljim sveučilištima svijeta, kao što su Princeton, MIT, Harvard, Penn State, Technion i dr. Ovo natjecanje je pokrenuto 2002. godine kako bi se potaknuo interes studenata za područje bespilotnih sustava, pratećih tehnologija te inženjerskih znanja i vještina, a studente se potiče da razrade kompletni sustav, dizajniraju ga, proizvedu, prezentiraju te pokažu performanse svog rješenja.

S Karlom smo popričali o očekivanjima koja imaju od natjecanja, ali i kako je došlo do ideje i razvoja bespilotne letjelice.

Kako je sve počelo? Kako Karlo kaže iskreno, iz dosade. Htio je napraviti dron u obliku aviona. I tako je učio o dizajnu zrakoplova i aerodinamici, te pritom stjecao sve veće stručno znanje. “Ali tome je trebalo dati širi smisao, proizvod ne smije samom sebi davati smisao, već mu je potrebno pronaći mjesto na tržištu, njegovu nišu.”, kaže Karlo. Nakon preliminarnog istraživanja tržišta, Karlo je zaključio da želi razviti bespilotnu letjelicu težine do 5 kg, sa što većim dometom. To je bila ideja. A onda je uslijedio teži posao, kako od ideje napraviti gotov proizvod koji leti, a ne pada. Za Karla je to bila avantura koju vrijedi pokušati. Tri mjeseca je radio sam, a onda je pozvao svoje kolege koje je smatrao kreativnima i upornima. Danas su u timu, uz Karla, još i Matej Šalinović, Vičenco Kosor, Mirko Borovac, Petra Krhač, Branko Klarin, Đani Vrsalović, te Goran Gašparović.

Početkom prošle godine sudjelovali su na natjecanju Ericsson Innovation Award, te se plasirali u 13 najboljih timova, od čak 960 prijavljenih, i to idejom o nadzoru najezde skakavaca u bespućima saharske pustinje. Ovo im je pokazalo da se priča kotrlja u pravom smjeru. “Plan je bio opremiti džip patrole našim letjelicama, kako bi mogli puno brže pronaći rojeve skakavaca koji jedu sve ispred sebe. Ideja se dopala žiriju, te smo ju nastavili razvijati u polufinalima natjecanja. Tu je priča stala, budući da u finale nismo prošli, no iskustvo i poznanstva stečena u tom procesu su zlata vrijedna.”, kaže Karlo.

U međuvremenu, izrađeni prototipi letjelica su se rušili i razbijali. Prijavom na natječaj Studentskog zbora odlučili su se na daljnji razvoj letjelice, dvostruko većeg raspona krila, točnije 2.2 m. Paralelno, prvi sponzori su pristali i odlučili podržati studentski projekt, u vidu materijala potrebnih za izradu kalupa i oplate letjelice. “Svi proračuni i računalne simulacije su pokazale da bi dizajn trebao funkcionirati, tj. da će letjelica moći uzletjeti s 5 kilograma, no proći će vremena da se to obistini. SoftCOM konferencija nas je uistinu ‘otriznila’, budući da smo tri tjedna prije ‘spavali’ u laboratoriju, vodeći suludu utrku s vremenom u nadi da predstavimo letjelicu javnosti. Prva testiranja aktualne letjelice započeta su u veljači ove godine, imajući samo poraz za porazom. Svaki odlazak na teren je značio još slomljenih krila, tj. radnih sati utrošenih na popravak jedinog prototipa. Konačno, krajem travnja letjelica je ostvarila svoj prvi manualni let, dok se sada na njoj testira oprema za navigaciju i prepoznavanje oblika.”, kaže Karlo s olakšanjem.

U razvoju njihove bespilotne letjelice sudjelovale su i sudjeluju brojne osobe i tvrtke. “Ne biste vjerovali koliki se networking stvori intenzivnim radom u relativno kratkom vremenu. Ljudima se generalno sviđa ideja projekta, kao i sama činjenica da se u nas nešto i zbiva. S druge strane, ubrzo budete suočeni sa stvarnošću o lošoj poslovnoj klimi ovog podneblja. Pomogli su nam svi sponzori i donatori, no i prijatelji koje smo stekli za vrijeme djelovanja našeg tima.”, kaže nam Karlo.

A kako izgleda letjelica, te po čemu je drugačija od ostalih bespilotnih letjelica?

“Letjelica je dizajnirana po principu letećeg krila, tj. za razliku od komercijalnog, putničkog zrakoplova nema repa, dok joj je trup izrađen od aeroprofila kao krila. Princip je poznat još od Drugog svjetskog rata, no činjenica je da ovakav dizajn do 30 % učinkovitiji od klasičnog. Ovakav izgled ima svoje nedostatke koji se s lakoćom mogu ukloniti dizajnerskim dosjetkama i autopilotom. Letjelica u svom horizontalnom letu može dosegnuti brzine do 120-130 km/h, no optimalna je 60 kn/h. Preko 80% tržišta dronova do 5 kilograma zauzimaju kopteri različitih tipova, ostalih 20% otpada na letjelice. Vrijeme trajanja leta, tzv. autonomija ide u prilog letjelicama zbog znatno bolje aerodinamike. Unutar tih 20%, tek određeni postotak zauzimaju leteća krila, koja imaju nadmoćnu autonomiju. Naša letjelica, svojim siluetnim konturama pruža minimalni otpor pri letu. Dodatno, pravim izborom elektroničkih komponenti i ekstra laganih materijala, autonomijom leta i teretnom zapreminom se nalazi u samom vrhu svoje kategorije.”, opisuje Karlo ponosno letjelicu.

I Mate Rimac je naravno prepoznao ovu ideju i ponudio svoju pomoć. Od tada je Flow Design Team u stalnoj suradnji s njihovim voditeljem proizvodnje.

Sljedeći tjedan ova ekipa se pakira i leti za Washington na natjecanje AUVSI-SUAS, a očekivanja su kako kažu, u skladu s realnošću, budući da se prijavljuju prvi put. “No, ne damo na sebe, pokazat ćemo im što znači discipliniran i borben tim.”, dodaje Karlo. Naglašava kako je svrha odlaska na natjecanje, između ostalog, stvoriti networking, provjeriti kvalitetu njihove ideje i proizvoda, naučiti nešto od svoje konkurencije, te steći reputaciju povratkom u Hrvatsku. A o daljnjim planovima, Karlo će nam otkriti više nakon natjecanja.

Ekipi želimo sretan put, i uspjeh na natjecanju. A o rezultatima ćemo vas svakako izvijestiti.

Share on

O autoru

Tomislava Saša

Za diplomiranu profesoricu hrvatskoga jezika i komunikologinju, s afinitetom prema tehnologiji, Split Tech City se pokazao kao idealan put. Želim doprinijeti stvaranju boljih prilika u Splitu. Kao izvršna urednica Split Tech Cityja aktivno osluškujem zajednicu. Iskreno vjerujem da i zajednica osluškuje nas.