Još jedan semestar je gotov, predavanja i laboratorijske vježbe odrađeni, ispitni rokovi vrebaju iza ugla. Zadnji tjedan siječnja iscrpio je i zadnji atom snage iz tebe. Želiš se samo odmoriti nekoliko dana, ne razmišljati o učenju, obavezama, pismenim i usmenim ispitima, ali nažalost to nije moguće. Potrebno je ponovno zauzeti borbeni stav, zaboraviti Kauri petkom i Vanillu subotom, razraditi optimalnu strategiju napada na ispitni rok, položiti što se položiti da i eventualno za rujan ostaviti ono što (ti) se položiti nije dalo.

Osvrneš se na početak semestra i shvatiš da su se neke stvari mogle i bolje napraviti i tako si skratiti muke. Kolokvij se mogao proći da se počelo učiti na vrijeme, projekt koji treba obraniti na 1. roku mogao se završiti tjednima prije da se radilo konzistentno na njemu, seminar koji iziskuje više uloženog vremena mogao se riješiti ranije da se skratilo gejmanje i gledanje filmova.

Novi semestar ubrzo počinje pa, ako ste se prepoznali u gore navedenom, još uvijek stignete zauzeti novi pristup. S obzirom na to da sam i sam bio student IT smjera, a u međuvremenu sam postao i asistent (znam, prešao sam na tamnu stranu), iskoristit ću najbolje od oba svijeta i s vama podijeliti nekoliko trikova o tome kako izbjeći klasične greške te ispitni rok dočekati spremno i uz minimalno stresa.

Reputacija kod profesora

Reputacija je jedna od stvari koju većina studenata shvaća olako. Studenti nisu svjesni koliko im koristi ili štete profesorovo mišljenje može donijeti. Svaki profesor više će cijeniti studenta koji pokazuje zanimanje za njegov predmet, aktivan je na predavanjima/vježbama, postavlja pitanja, pošalje email kad mu nešto nije jasno, u odnosu na studenta koji koristi mobitel za vrijeme nastave, nije zainteresiran, lista Facebook na kompjuteru umjesto da prati, spava na satu, priča s kolegama i ometa nastavu. Ukoliko vas profesor cijeni i ima dobro mišljenje o vama, izlazak na ispit i za vas će biti ugodniji i manje stresan.

Ovo sam uvidio već u svojim studentskim danima. Vježbe iz programiranja podrazumijevale su samostalno rješavanje zadatka uz popratno obrazloženje rješenja. S obzirom na to da sam u programiranju bio prilično dobar, riješio sam zadatke kući bez puno truda (mogao sam i puno bolje).
U međuvremenu, dvoje kolega zamolilo me da im proslijedim svoj kod pa sam im ga poslao. Došao sam na vježbe, obranio svoje zadatke i objasnio profesoru kako sam ih rješavao. Profesor me pohvalio i naputio da tako i dalje nastavim. Nakon mene, na red je došlo dvoje kolega koje je zatekla jezikova juha, oštre kritike na programski kod i zahtjev da zadatak napišu nanovo i programski kod izmijene iz temelja.

Iako su oba programska koda bila gotovo jednaka, komentari i ocjene profesora bili su oprečni. Razlog tome bila je reputacija koju sam imao kod profesora i koja je bila daleko bolja od njihove. Naravno, reputacija nije bila isključivi razlog takvog ponašanja, ali svakako je pridonijela komentarima.

Kod reputacije je otežavajuće što ju je teško (ali ne i nemoguće) popraviti ukoliko netko o vama stekne pogrešan prvi dojam, stoga djelujte na vrijeme i pomozite si! Radom i trudom ostavite dobar dojam kod profesora i na taj način izgradite pozitivno mišljenje. Veća je vjerojatnost da će se tu i tamo smilovati, progledati kroz prste, na kolokviju dati koristan savjet za rješavanje zadatka ili na usmenom ispitu pitati lakše pitanje.

Zatražite pomoć

Kad smo već kod pitanja, moram piznati da sam kao student poprilično kasno shvatio da profesori cijene i uvažavaju kada ih se zamoli za pomoć. Naravno, za sve postoji pravi način. Nije isto zatražiti za pomoć na način:

„Ja ovo ne znam, program mi ne radi. Možete li mi pomoći?“

i

„Ja ovo ne znam, ali sam probao to i to, istražio na internetu, pokušao promijeniti ovaj dio, ali program mi i dalje izbacuje grešku, nije mi jasno zbog čega. Možete li mi pomoći?“

Odmah je vidljiva razlika u pristupu studenta koji postavi pitanje na prvi način u odnosu na onog koji se potrudi i sam pokuša riješiti zadatak te potom detaljno iznese problem na koji je naišao.

Jednom sam prilikom od dvoje studenata dobio upit na email za termin konzultacija. Dogovorimo se, dođem na konzultacije i pitam ih što im nije jasno. Kažu mi da im cijela lekcija nije jasna. Pitam ih jesu li pročitali i pokušali nešto sami, na što mi oni odgovore da im se to čini prekompleksno i da nisu ni pokušali. Gradivo smo ipak još jednom zajedno prošli, uz napomenu da se reprize predavanja više neće ponavljati. Učenje nije magija pa bez truda ne možemo očekivati čarobno znanje.

Predmeti poput matematike i programiranja jednostavno su takvi da sami morate uložiti određenu dozu truda kako biste shvatili materiju. Može vam netko cijeli dan pričati o rješavanju integrala, pokazivati kako se rješavaju zadaci, ali sve dok ne uzmete papir i olovku u ruke te sami ne riješite određeni broj zadataka, nećete ih savladati.

Stekao sam dojam da se većina studenata boji postaviti pitanje profesoru kako se ne bi osramotili, što je djelomično i opravdano. Postavite li pitanje čiji se odgovor nalazi na drugom slideu prezentacije, označen i podebljan, sasvim je jasno da ćete time priznati i otkriti svoj nerad i manjak truda i zainteresiranosti. S druge strane, postavljanje pitanja koje ima glavu i rep, koje je na mjestu i iz kojeg je očito da ste pokušali nešto raditi sami, ali ste zapeli na nekom koraku, implicira da se trudite i da vas treba samo malo usmjeriti i pogurati.

Ne budite vuk samotnjak

Znate one kolege koje nikad ne žele posuditi teku, pomoći na laboratorijskim vježbama, koji uvijek kukaju kako ništa ne znaju, a kad dođu rezultati kolokvija, uvijek imaju preko 90% točnosti? Susreo sam se kroz studiranje i rad s puno takvih solo igrača. Može se „igrati“ i na taj način, ali kad-tad će vam zatrebati tuđa pomoć i onda ste u problemu. Ipak, puno je ugodnije kad postoji osoba (ili više njih) na koju se možete osloniti i pitati za pomoć bez osjećaja nelagode.

Da se razumijemo, ne treba biti bezobrazan pa iskorištavati nekoga. U redu je posuditi teku s predavanja nekome, ali ukoliko ta osoba to traži non-stop i zapravo parazitira na vaš račun, slobodno ju odbijte. Takvima niste dužni davati nikakvo objašnjenje. Treba težiti harmoniji u pomaganju, gdje obje osobe imaju koristi jedna od druge i gdje nije izražena jednostranost u tom odnosu.

Na samom početku studija obično se stvori veći krug kolega/prijatelja s kojima se može učiti i zabaviti. S vremenom se taj krug sve više smanjuje. Stvaraju se grupice i klanovi te se rijetko dogodi da jedna grupa ljudi ostane u istim odnosima u kakvim su bili na početku studiranja.

Imao sam sreću da na prvoj godini studija upoznam fantastičnu kolegicu, i još bolju osobu, koja je rasturala matematiku. Dok sam ja muku mučio s matematikom, ona se borila s programiranjem.

Da nije bilo nje, sigurno ne bih bio položio neke predmete iz područja matematike. Jedno drugome smo pomagali, nikad se nitko nije osjećao zakinutim i uvijek smo bili spremni uložiti napore u rad jer smo znali da na kraju uvijek položimo predmet. Godine studiranja su prolazile, mi smo se sprijateljili, simbioza je ostala tu do kraja studiranja. I danas smo super prijatelji, s tim da su se neke stvari promijenile; ona danas rastura i programiranje i matematiku, dok ja i dalje zazirem od matematike.

Prokrastinacija

Možda i najveći neprijatelj svih studenata je prokrastinacija. Manjak motivacije, strah od materije koju treba savladati i suhoparno gradivo koje teško „ulazi“ u glavu uglavnom dovode do prokrastinacije.

Sjećam se svojim studentskih dana, kad mi je posebno teško išlo učenje teorije za vrijeme toplih sunčanih dana, kad svi idu na more i sunce vas jednostavno mami da izađete vani. Čitanje bilo koje skripte koja sadrži preko 10 stranica materijala stvaralo mi je neopisivu dosadu. Slagao bih si da idem učiti, da ću malo prileći jer mi je udobnije učiti u ležećem položaju pa bih zaspao nakon 15 minuta.
U tom periodu učenja, dobio bih neopisiv nagon za gejmanje League of Legendsa. I što je najgore, pobjeđivao bih, išlo mi je super i teško sam se odvajao od laptopa. Zatim bih primijetio da mi je soba neuredna pa bih pospremao sobu. Poslije toga bih ogladnio pa bih si pripremao nešto za pojesti.
I tako unedogled dok ne bih shvatio da je vrag odnio šalu i da moram ozbiljno početi učiti jer sam naučio tek 5 od 30 stranica. Najčešće bi me uhvatila panika pa bih znao provoditi besane noći uz Monster energy pića kako bih naučio i na kraju položio kolokvij. Nakon prvih par godina studiranja shvatio sam da mi kampanjski način učenja nije baš efikasan i dobar po zdravlje.

Istražujući načine učenja, otkrio sam Pomodoro tehniku učenja. Cilj Pomodoro tehnike je zadati si određeno vrijeme za neki zadatak, primjerice 25 minuta: radite taj zadatak 25 minuta i odradili ste jedan Pomodoro. Napravite pauzu od 5 minuta i idete na još jednu seriju. Kad odradite 4 Pomodora, napravite pauzu od 15-30 minuta.

Kako u mom slučaju originalna ideja nije bila baš učinkovita, izmijenio sam ju, pa sam za svaka 2 odrađena Pomodora sebe nagrađivao s 30 minuta pauze. I djelovalo je. Ovu tehniku koristio sam za gradivo kao što je dosadna i suhoparna teorija. Poanta je bila da mi je trebalo nešto što će me stvarno natjerati da učim, a ne da se samo pretvaram da učim i lažem samog sebe. Suština Pomodora i jest u kratkim i žustrim intervalima gdje se morate potpuno fokusirati na učenje. Nema korištenja mobitela, listanja Instagrama, gledanja TV-a i slično jer svu pažnju morate usmjeriti na gradivo.

Sami sebe najbolje poznajete pa možete prilagoditi učenje načinu koji vam osobno najviše odgovara i preko kojeg ostvarujete najveću produktivnost u učenju.

Nadam se da će vam ovi savjeti barem malo pomoći! Za kraj, evo jedna izreka Franklina Roosevelta koju je, po mom mišljenju, grijeh prevoditi na bilo koji drugi jezik i iz koje ćete, nadam se, izvući pouku prije nego kročite u arenu ispitnih rokova:

“It is not the critic who counts; not the man who points out how the strong man stumbles, or where the doer of deeds could have done them better. The credit belongs to the man who is actually in the arena, whose face is marred by dust and sweat and blood; who strives valiantly; who errs, who comes short again and again, because there is no effort without error and shortcoming; but who does actually strive to do the deeds; who knows great enthusiasms, the great devotions; who spends himself in a worthy cause; who at the best knows in the end the triumph of high achievement, and who at the worst, if he fails, at least fails while daring greatly, so that his place shall never be with those cold and timid souls who neither know victory nor defeat.”