Nakon upoznavanja s nekim osnovnim konceptima osobnih financija u prošlom blog postu, ima se smisla zapitati: Čemu uopće sve to?

Zašto uopće brinuti o osobnim financijama?

Znamo i sami da većina društva ide kroz život “bez brige i pameti” kad je riječ o osobnim financijama. I na kraju se svi ipak nekako snađu i dočekaju više ili manje zadovoljavajuću mirovinu.

Ili ipak ne? Možda je ovo bilo manje-više točno dosad, ali naziru se velike promjene na ovom polju.

Ako pogledamo generacije svojih roditelja ili baka/djedova, možemo dobiti poprilično drukčiju sliku od one koja vjerojatno očekuje nas. Nisu tome razlog moje pesimistične prognoze (inače se definiram kao racionalni optimist) nego čiste brojke.

Porazne statistike

Naime, današnji umirovljenici se financiraju otprilike pola od sadašnjih umirovljenika (tzv. I. mirovinski stup) te otprilike pola direktno iz državnog proračuna.

Razlog financiranju polovice mirovina iz državnog proračuna je, naravno, već poprilično velika rupa u sustavu, kojoj se ne nazire kraja, dapače.

Jednostavno nema dovoljno radnika da financiraju sadašnje umirovljenike.

Ako niste spavali pod kamenom posljednjih desetak godina, onda znate da hrvatska populacija u prosjeku sve više stari zbog emigracije, produljenja životnog vijeka itd.

Da stavimo stvari u perspektivu:

sadašnji mirovinski sustav održiv je jedino u zemljama koje imaju bitno povoljniju demografiju od Hrvatske.

Dakle, to su države koje imaju dovoljan udio radno sposobnog stanovništva koji će financirati trenutne umirovljenike.

Usporedbe radi, ovo je omjer radnika i umirovljenika u 1980. u RH u odnosu na danas:

Ne treba biti matematičar da bi se shvatila poanta:

danas na gotovo svakog zaposlenika ide jedan umirovljenik.

Ako računamo da je dobar dio zaposlenih u javnom sektoru koji se također financira iz proračuna, računica je još gora.

Stupovi naše mirovine

Hrvatski mirovinski sustav se sastoji od famoznih “stupova”.

Za I. stup odvajamo 15% bruto plaće i ti novci su, barem što se nas tiče, zauvijek izgubljeni. Naime, taj ukupan iznos ide sadašnjim umirovljenicima. Ako imamo plaću od 10 000 kn bruto, to znači da bakici koja živi ulaz do vas svaki mjesec ide 1 500 kn. Puno ili malo? Procijenite sami.

II. stup je takozvana “individualna kapitalizirana štednja”, što je zapravo fancy naziv za našu osobnu imovinu koja se investira u vrijednosne papire (dionice i obveznice). Za II. stup odvajamo dodatnih 5% bruto plaće. Pritom se većina tog iznosa investira u hrvatske državne obveznice, što je protivno osnovnom investicijskom postulatu – diverzifikaciji (više o tome u idućem članku serijala). 

Dakle, u praksi kombinirani I. i II. stup hrvatskog mirovinskog sustava znače sljedeće:

• Triput više izdvajamo za sadašnje umirovljenike nego za svoju osobnu mirovinu
• Čak i tih pišljivih 5% koje izdvajamo za sebe se većinom investira na način koji nije optimalan za nas (blago rečeno)
• Kupovanjem državnih obveznica novcima iz II. stupa država efektivno kupuje sama od sebe svoj dug. Genijalno. Reklo bi se u narodu – pretakanje iz šupljeg u prazno!

Neću ulaziti u detalje, ali recimo samo i da razvijenije zemlje EU imaju slične probleme s mirovinskim sustavom zbog nepovoljne demografije. Zbog toga se diljem Europe posljednjih godina povisuje dob umirovljenja. 

Razlika je u tome da se u razvijenijim zemljama EU izdvajanje za mirovinu u potpunosti investira za osobnu mirovinu.

I to ne u državne obveznice, nego u globalne dionice svih većih svjetskih ekonomija.

Pogledajmo kratku usporedbu izdvajanja za mirovine hrvatskog i švedskog modela (za istu bruto plaću):

Dakle, očekivano konačno stanje zbog strukture mirovinskog sustava i investiranja je gotovo 7 puta više u švedskom modelu. Ako još uračunamo da su plaće otprilike 2.5 puta više u Švedskoj, onda su razlike u konačnom stanju i do 20 puta više(!!!).

Ok, ima li kakva dobra vijest?

Ako sumiramo ono najbitnije, trenutna situacija je ovakva: 

• Prosječna mirovina se kreće oko 2500 kn neto (cca 300-350 EUR), dakle jedva iznad trećine prosječne neto plaće
• Mirovinski sustav ovisi o uplatama radno sposobnog stanovništva za trenutne umirovljenike
• Već sada ni to nije dovoljno, nego se polovina mirovina financira iz državnog proračuna
• Demografija nam je sve gora (niski natalitet, starenje i iseljavanje stanovništva)
• Nema naznaka da će se mirovinski sustav značajnije mijenjati u bližoj budužnosti

Iako situacija izgleda poprilično crno, najbitnije je fokusirati se na stvari koje možemo promijeniti. Kao, uostalom, i inače u životu. 

Dobra vijest je da, ako počnemo na vrijeme, možemo napraviti puno što se tiče povišenja naše mirovine, čak i s relativno niskim iznosima štednje.

Ključ je u discipliniranosti, dugom vremenskom roku i pametnom investiranju. 

Mislim da nije potrebno više motivacije od osvješćivanja iznosa koji nas u suprotnom očekuje u mirovini. Samo se zamislite kako spajate kraj s krajem s 2500 kn mjesečno…

Problematiku mirovina sam detaljnije obradio na svom blogu na ovom linku, a za one koji “žele znati više”, postoji i opcija financijske neovisnosti, odnosno ranije mirovine. Više o tome u idućim dijelovima serijala. 🙂