Split Tech City je zajednica sastavljena od tvrtki, udruga, institucija, meetupa i pojedinaca koji su posvećeni razvoju tehnološkog sektora u Splitu i regiji.
Postani član
Neka odmah bude jasno da ovim tekstom ne mogu prenijeti energiju svog sugovornika. Nažalost, riječi nisu dovoljne za osjetiti žar njegovog duha dok priča o stvarima koje voli i u koje vjeruje.
On je Alen Marić, student 2. godine Dizajna vizualnih komunikacija pri splitskoj Umjetničkoj akademiji. Isto tako, on je puno više od toga.
Poznajem ga već godinama i otprilike sam znala koji su mu interesi. Na prvu, priznajem, nekako nespojivi.
Nedavno sam prvi put “pošteno” sjela s njim i čula njegovu priču, neprestano mu upadajući u riječ dodatnim potpitanjima, na što se nije bunio. Dapače. Sve mi je s guštom objasnio.
Da krenemo ispočetka?
Alen je kao dječak, priznaje, bio “loš učenik”.
“Jedino što me zanimalo bio je nogomet.”
Ta ljubav ga još uvijek drži. Štoviše, u malonogometnim je krugovima vrlo dobro znan kao odličan igrač, kojeg svi priželjkuju za suigrača.
Kad je došlo vrijeme za upis u srednju školu, zbog ne baš bajnih rezultata nije imao puno izbora.
Srećom, za kuharski smjer Turističko-ugostiteljske škole nije bilo potrebno mnogo bodova. Alen je bio zadovoljan upisanim smjerom jer mu je i kuhanje zvučalo zanimljivo!
Nakon završene škole, zaposlio se u struci, što je bilo vrijedno iskustvo kako bi shvatio da se kuhanjem – ne želi baviti.
U međuvremenu je stekao neke nove interese – amaterski se bavio fotografijom i počeo je uživati u čitanju!
Nakon nekog vremena, odlučio je u večernjoj školi završiti četvrtu godinu srednjoškolskog obrazovanja kako bi jednog dana, potajno se nadao, čak upisao neki fakultet.
S obzirom na to da ga je zanimala fotografija, i to toliko da je uspio ostvariti nekoliko samostalnih i grupnih izložbi, počeo je istraživati sve vezano za tu umjetnost.
Istraživanje ga je dovelo do činjenice da se fotografija predaje kao izborni kolegij na odsjeku Dizajna vizualnih komunikacija pri splitskoj Umjetničkoj akademiji.
“Što je uopće dizajn vizualnih komunikacija?”, zapitao se Alen.
Od tu je krenula cijela nova priča.
Što je više istraživao, čitao i razgovarao s drugima, interes prema dizajnu je samo rastao.
Uza sve ostale obveze i hobije, odlučio je da će pokušati ostvariti naizgled nemoguće – postati student Dizajna vizualnih komunikacija pri Akademiji.
Prvu godinu nije uspio, što ga nije ni iznenadilo s obzirom na njegov nedostatak znanja i vještina u tom području, pogotovo s obzirom na to da se svake godine na navedeni smjer upiše niti desetak novih studenata.
Ipak, nije odustao. Znao je da će opet pokušati.
Sljedeće je godine uspio zadovoljiti prijemni ispit, no stigli su mu negativni rezultati s državne mature iz hrvatskog. Opet poraz.
Ne gubeći nadu, otišao je na čuveno hodočašće Camino de Santiago.
Godinu poslije, iz trećeg pokušaja, Alen je postao student Dizajna vizualnih komunikacija.
Iznimno je zanimljivo da je u međuvremenu, dok još nije ni upao na Akademiju, proaktivno poduzeo korake ka povezivanju splitske dizajnerske scene.
Ponovno je pokrenuo “uspavani” Design Hub Split te počeo organizirati edukativne događaje namijenjene svim zainteresiranima. Njegovi “Dizajn razgovori” počeli su okupljati sve više publike.
Priznaje da su do njega znali dolaziti komentari ljudi iz struke na račun toga što se on “kao nestručna osoba petlja u dizajn”.
“Razumijem taj stav, a s druge mi je strane smiješan. Dizajn se tiče svih!”
Ne obazirući se na takve komentare, Alen je nastavio učiti i omogućavati prilike drugima za učenje.
Poticao je dijalog, uvijek u fokus stavljajući društvenu ulogu dizajna i pitanje zašto je dizajn uopće potreban i važan.
Svim ovim aktivnostima nastojao je doprinijeti podizanju svijesti javnosti o važnosti dizajnerske struke.
Danas, dvije godine poslije, Alen s još većim žarom gleda na dizajn. Voli ga toliko da je sa strane stavio nekoć velike ljubavi poput nogometa i fotografije. Tu su, ali manje. Fokus je na dizajnu!
Alen i dalje organizira edukativne Dizajn razgovore te je aktivan u studentskoj Udruzi DVK. Uživa u studiranju i oduševljen je svojom raznolikom grupom s faksa.
Mogla bih sad do sutra pisati kako su me oduševila i njegova razmišljanja nevezana za dizajn, poput toga kako primjećuje strašni deficit fokusa kod mladih, protiv čega se on sam nastoji boriti što manjim korištenjem mobitela (toliko da ga nekad uopće ne nosi sa sobom).
Ipak, polako ću stati ovdje i prisjetiti se riječi koje je Alen za naš portal napisao u svom izvještaju s jednog od Dizajn razgovora koje je organizirao:
“Mogućnosti dizajna su velike i rješavanje određenih društvenih problema dizajnom je moguće.
Djelovanje dizajnera se mora proširiti na lokalnu zajednicu, tj. globalnu, ponekad čak bez honorara.
Odvajanje vremena i znanja u svrhu boljitka zajednice važno je jer tako zajednica raste, a to nema cijenu.
Nažalost, sustav u kojem živimo doveo nas je do toga da je imperativ naplatiti se i ugrabiti što više možemo, dok je djelovanje u zajednici nešto na što nas se mora natjerati, a zapravo bismo upravo mi trebali to inicirati.”
Alene, sretni su fakultet, udruga, obitelj i grad koji te imaju. Sretno! 🙂
Podijeli
