Danas postoji mnogo programerskih jezika i programa. Kad se osvrnemo na programere, mala je vjerojatnost da ćete naići na nekoga od 50 i više godina tko će vam reći da je programer. Kako je izgledalo dok je svijet programiranja bio u počecima, ispričao nam je Zdravko Blagdan, poznat i kao Blagi.

Blagi je počeo studirati na FESB-u ‘71. godine, kad još nije počelo doba računala. U prvom semestru su imali predmet Fortran, koji je bio njegov prvi dodir s programiranjem i računalima. Imali su samo jedne vježbe, na računalu IBM 1130 u Lavčeviću. Trebali su iskodirati program na bušenim karticama, a njegov prvi program je imao (samo) 5 linija. Kasnije, na višim godinama studija Elektronike, imali su predmete Mala računala i Mašinsko programiranje, za koje je bilo potrebno poznavati strukturu računala i strojno programiranje, što je Zdravku bilo zanimljivo. To je praktički bio cijeli doticaj s računalima u to doba.
Sljedeći dodir je bio u vojsci. Imao je priliku raditi s mikroprocesorima koji su se tek tad počeli proizvoditi. Bio je to procesor s 256 bajtova i malim displayom te se programiralo ručno u strojnom jeziku. Njegovo prvo zaposlenje je bilo na početku zlatnog doba informatike u Splitu, u tadašnjem Zavodu za informatiku i telekomunikaciju.

Kako ga je zanimalo funkcioniranje računala, zapravo je bio sistem programer. Poznavao je sistemske dijelove računala, bio data base system administrator, tako da je i pomagao programerima pri rješavanju specifičnih problema. Sistem je bio IBM-ov i bio je ogroman. Imali su 8MB memorije, a diskovi su bili veliki kao ormari. Podaci su se spremali s jedne magnetne trake na drugu i njih je trebalo namještati za obradu podataka. To je sve bilo ogromno, nije se izravno radilo s računalom nego mu se pristupalo s terminala.

Kako je bilo raditi na početku i kako ste zapravo naučili programirati?

— Bilo je teško raditi. Prije zlatnog doba banke su imale aplikacije za obradu plaća, financijsko knjigovodstvo i sl. u programskim jezicima koje danas malo tko zna, poput RPG i COBOL. Počeo sam raditi kad su nestale diskete i bušene kartice, tj. kad su se pojavili ekrani. U Ljubljani su se organizirali tečajevi na koje smo odlazili nas 6-7 iz Splita. Počinjali smo iz nule. Nije bilo interneta, bili ste osuđeni na knjige, filmove i priručnike uz odgovarajući softver. Malo toga je bilo dostupno, ali tko je imao volje učiti, mogao je.

Jeste li radili na nekom softverskom projektu na koji ste ponosni?

— Imali smo jedan projekt koji je bio vezan za Ujedinjene nacije. Bila to je jugoslavenska baza podataka JUBAS u aplikativnom softveru i to smo htjeli implementirati za cijelu državu, a i šire. Nije bilo softvera, trebalo je osigurati da ta baza podataka bude dostupna remotely. Modemi u to doba nisu bili popularni jer su bili spori i bilo je teško rukovati njima. U okviru tog projekta dobili smo prvi PC u firmi i onda smo se počeli više time baviti. U okviru JUBAS-a smo napravili aplikaciju u koju smo unosili podatke i prikupljali ih ručno u tom softveru. Pokušali smo na mnoge načine, ali najjeftiniji je bio BBS. U njega smo integrirali tu bazu te su se na taj BBS svi mogli spajati. Najprije smo nešto sami isprogramirali, a onda smo uzimali gotove proizvode i tako smo to otvorili. Bilo je dosta tehnologije, dosta smo putovali po svijetu, dolazili su kod nas. Nismo bili startup, ali smo pokretali projekte koji su imali jačinu. U to vrijeme smo već toliko stasali da smo u okviru same firme školovali 19 pripravnika. Oni nisu išli u nikakve škole nego smo ih mi obučavali.

Kakav je općenito bio razvoj softvera u to vrijeme?

— U to vrijeme softver je bio puno drugačiji u odnosu na danas. To se danas zove waterfall. Uvijek je ispred svega išao idejni projekt, koji je znao trajati godinu dana, onda su iza toga išli izvedbeni projekti itd. To se razvuklo i na temelju toga što je to dugo trajalo, ljudi su kasnije izmislili agilne metode da ubrzaju sav razvoj. Znalo se dogoditi da, nakon što dugo radiš i ako nisi dovoljno kontaktirao korisnika, izgubiš kontakt sa stvarnošću i da se to oduži. Stvarnost se promijeni i onda korisniku nisi napravio ono što je htio.

Kakva je bila struktura u firmi i prvi korisnici? Što se dogodilo sa ZIT?

— Imali smo u strukturi 20-ak informatičara. Bilo je 6-7 programera, bilo je glavnih programera, dvojica sistem programera, bilo je organizatora i analitičara, tako da je postojala cijela struktura, od onoga koji je nastupao prema korisniku, koji je analizirao korisničke zahtjeve i onih koji su dizajnirali aplikaciju. U takvom dobu imali smo puno potencijala, ali nismo imali korisnike. Bili smo općinska firma. Naši korisnici nisu ništa trebali jer nisu uopće znali za računala. Zapravo smo mi smišljali što njima treba, tj. prepoznavali smo koje su njihove potrebe. Kad su korisnici shvatili kako računala funkcioniraju, potražnja je porasla. Međutim, ‘90. godine informatika nije naišla na plodno tlo politike koja je smatrala da informatika nije potrebna u Splitu pa su zatvorili Zavod, a ja sam krenuo u privatnike.

Kakve su bile cijene aplikacija u početku i koje tehnologije su se koristile?

— Cijene aplikacija koje su bile na velikim sistemima, recimo plaće ili knjigovodstvo, bile su u stotinama tisuća maraka. Pojavom PC-a, cijene takvih aplikacija su bile 5 puta niže pa su firme to počele tražiti i polako se stvaralo tržište. Aplikacije su bile rađene u Cliperu, jeziku za baze podatka koji je bio vrlo popularan. Mnogo se i privatnih firmi stvorilo. S jednom ekipom sam počeo u istom alatu raditi softver za ljekarne. Njega smo razvili i na njemu sam radio skoro 20 godina. Međutim, bilo nas je malo i radio sam sve i svašta. I korisnike, i njihove zahtjeve, i podršku, rad na terenu. Tad sam čak i najviše programirao. Održavajući tu aplikaciju, zapeo sam u prometu. Nisam pratio tehnologiju i kad je ta aplikacija izgubila tržište zbog tehnoloških problema, ostao sam bez posla. Treba nastojati slijediti tehnologiju, pratiti i učiti.

Što se dalje događalo?

— Petnaest mjeseci sam bio nezaposlen. Radio sam nešto staro i učio novo, obitelj je trebalo prehraniti. Na kraju sam se zaposlio u jednoj turističkoj firmi. Ja sam već mislio da sam izgubio volju za učenjem, da nisam programer, da ne mogu učiti i pratiti. Kad sam se fokusirao na novo radno mjesto, tad sam napredovao. To je bio web development. U međuvremenu sam se prebacio u drugu firmu, koja se bavila pornografskim sadržajem, ali se na kraju, zbog nedostatka developera, firma prebacila u Zagreb. Sad sam opet u turističkoj firmi, PHP developer. Mnogo sam učio, mnogo sam napredovao. Iznenadio sam samog sebe.

Kako Vas je doživljavala okolina kad biste im rekli da ste programer?

— U staro doba je bilo teško dočarati što je uopće programer. Ljudi su mogli vidjeti računala samo na filmovima, gdje su se prikazivali kao nekakvi roboti s lampicama koje svijetle, što je bilo pomalo strašljivo. Ljudi su tako često imali strahopoštovanje prema tome jer se i malo ljudi bavilo time. I sada nedostaje programera. Uvijek ih je nedostajalo jer je ovo područje veoma zahtjevno.

Je li vam ikad Vaša dob predstavljala problem pri zapošljavanju?

— U jednom trenutku, unutar godine dana, radio sam u tri firme. Ja sam mislio da sam gotov kad sam prešao 60-u, tko će me više zaposliti? Toliko fali kadra. Mislim da treba biti i kombinacija mladih i starih. Kad si stariji, imaš neke prednosti, ali i mane. Isto je i za mladost. Možda se netko i ne osjeća sposobnim. Ja sam svakodnevno, 8 sati, u tom developerskom zanosu.

Planirate li uskoro u mirovinu?

— Ja čak i kad odem u mirovinu, nastavit ću programirati, ali pod manjim presingom. Imam skoro 63 godine i ako bi me netko i dalje htio, ja bih radio. Osjećam se dobro na poslu.

Jeste li ikad razmišljali o menadžerskoj poziciji?

— Nisam, nemam valjda taj poduzetnički duh. Nemam takve sklonosti i uvijek sam to prepuštao drugima. Ja svakodnevno programirajući rješavam nekakve probleme. Kreiram neke stvari za korisnike i kad vidiš da se to koristi, to je zadovoljstvo. To me drži i privlači, čini posao zanimljivim.

Kakvo je Vaše mišljenje o današnjem školovanju?

— Danas se na fakultetima studenti školuju za znanost, a ne za stvarno. U znanosti svega malo njih može proći. Način školovanja nije prilagođen gospodarstvu. Kad studenti završe i dobiju diplomu, oni nisu gotovi programeri, tek su na početku. Nekakve prakse ili projekti koji se rade za gospodarstvo trebali bi biti aktivni tijekom cijele godine. To bi trebali biti živi projekti i trebali bi ih stvarati jake računarske firme koje bi uključivale studente.

Nedostaje suradnje između fakulteta i gospodarstva, što je rak rana. Loša je ta situacija i treba ju popraviti.

Postoje li razlike između današnjih i prijašnjih tehnologija?

— Prvo što sam naučio u programiranju, osim asemblera koji nije imao osnovne programske strukture modernih programskih jezika, bilo je pseudo kodiranje, tj. programiranje bez programskog jezika. U osnovi, svi današnji jezici se svode na to. To i jest i nije dovoljno. Ja sam bio u zaostatku što se tiče objektno orijentiranog programiranja pa sam to počeo nadoknađivati jer se mnogo firmi bavi time.
Nije se puno toga promijenilo, samo su neke stvari uznapredovale. Programiranje je takav proces u kojem ti mašina pomaže da ubrzaš nekakve postupke, da ti olakša, ali sav onaj proces razmišljanja koji omogućuje da isprogramiraš nešto je zahtjevno i ne može puno ljudi to raditi. Tu se ništa nije promijenilo. Samo se posložilo, tj. postalo je kompleksnije, potrebno je puno više znanja, ali se i s manje zahtjevnih znanja isto naprave nekakve uspješne aplikacije. Vidio sam neke aplikacije koje su uspješne, a ne čine se posebno kompliciranima.

Što mislite o svojim mlađim kolegama programerima? Jesu li prije bili bolji?

— Teško je to reći. Odnos prema poslu je prije bio bolji, ali u moje doba bilo je nekih drugih problema koji su te defokusirali. Svi su bili puni entuzijazma, volje i znanja, no u neko doba se znalo dogoditi da zbog loše organizacije ostaneš bez posla kojeg i nije bilo puno. Trebalo se osobno angažirati da bi učio nešto. Danas radim u potpuno drugačijem okruženju, u kojem te dnevni poslovi ‘taru’. Teško je čak i u njima iskazati neku osobnu kvalitetu. Nekako mi se čini da je puno zatvorenije, ne surađuje se. Nema pravog timskog rada. Nije to posljedica nekakve karakteristike doba, već posljedica drugačijih okolnosti. Prije je vladao entuzijazam, danas je logika zarađivanja.

Blagi je česti posjetitelj lokalnih IT meetup-a.

Posjedujete li neke prve primjerke računala, tipkovnica i sl.? Smatrate li da su prije takve stvari bile puno kvalitetnije?

— Ne, nemam ništa posebno. Imam poneku staru disketu. Računalo na kojem smo mi radili je trajalo 15 godina. Prva računala su dugotrajna, ali su tehnološki izgubljena. Bolja je kvaliteta, ali nema smisla kad je to potrošna roba. Volio bih imati staru tastaturu. Mi smo na njoj radili 10 godina, mislim da je još uvijek živa.

Stvari su bile kvalitetnije napravljene, ali danas se to ne stigne. Pogotovo programi. Danas su često loše kvalitete i puni su grešaka, ali zbog brzine i manjka kadra. Normalno je da se u brzini naprave velike greške.

Usporedite COBOL i PHP.

— Ja u COBOL-u nisam baš radio, jedanput sam ili dvaput održao neki program. COBOL je skroz druge strukture, ima vrlo zadane formate. Ne možeš njime tko zna što napraviti. Danas ne bih mogao ništa napraviti s njima, ali se koristi samo zato što postoje neke stare aplikacije koje rade. Radio sam u drugim jezicima sličnim PHP-u, za ispis na ekranu. COBOL je bio za ispis na papiru. PHP nije baš jezik. On je nastao kao nešto što je trebalo ispisivati HTML. Praktički sam počeo intenzivnije programirati u PHP 5. PHP 2, 3 i 4 su imali ogromne skokove jer je jezik koji je napredovao, ali je vrlo loš u strukturi. To se sad pokušava promijeniti, nastali su silni problemi.

Prilikom prelaska na nove tehnologije, biste li osjećali nostalgiju za starima?

— Pa nisam, prešaltaš se i kreneš dalje. Ja bih možda sad mogao, kad bih išao u Cliperu, u kojem sam zadnjem radio prije PHP-a, nešto napraviti, ali trebalo bi vremena da se malo podsjetim. Osjećam nostalgiju u smislu dobrih starih vremena.

Što predviđate za budućnost?

— Sve će isto ostati. Mogući su pomaci u smislu pojednostavljivanja programiranja, odnosno automatskih alata, jer dandanas je problem dokumentacija. Ljudi ne vole dokumentirati. Sve veća je potražnja, svatko hoće aplikaciju za nešto. Za Android, IOS, sad su i satovi u modi. Ide se u smjeru stvaranja univerzalnih jezika, ali postoji i trend nastajanja novih specijaliziranih jezika. Dobro je što se događa ‘open source’ jer ne možeš sve sam napraviti. Čak je i Microsoft, koji je bio vrlo jak, shvatio da će bez otvaranja i ustupanja tehnologije ispasti iz igre.

I za kraj, što radite u slobodno vrijeme?

— Bicikl vozim svaki dan, fotoaparat je uvijek sa mnom. Pokušavam slikavati, ali sve manje. Malo rekreacije. Svima bih preporučio neki oblik relaksacije u slobodno vrijeme. Nekad zatupiš i nemaš izlaza. Zatvoriš se u svom začaranom krugu i onda je dobro da se izmakneš iz njega.