Kao mali poduzetnik, nemam problem s plaćanjem poreza niti drugih javnih davanja. Dapače, smatram da svi koji posluju trebaju doprinositi sustavu u kojem žive i rade. Trenutno povećanje nameta neće značajno utjecati na moje poslovanje, ali to ne znači da ga mogu podržati bez zadrške.

Problem nije samo u povećanju troškova. Problem je način na koji se takve odluke donose i obrazlažu.

Povećanje nameta predstavlja se kao antiinflacijska mjera. Međutim, teško je ignorirati činjenicu da povećani troškovi poslovanja rijetko ostaju na teret poduzetnika. U većini slučajeva oni se prelijevaju na krajnje korisnike kroz više cijene proizvoda i usluga. Zbog toga se legitimno postavlja pitanje može li mjera koja povećava troškove poslovanja doista biti učinkovito sredstvo za borbu protiv inflacije.

Posebno je zanimljivo što najveći teret promjena snose oni koji se nalaze u najvišem poreznom razredu. Za dio poduzetnika nameti rastu gotovo dvostruko u odnosu na dosadašnje iznose. Poruka koja se pritom šalje nije najbolja: što više zarađuješ, to ćeš biti više kažnjen.

Naravno, nije riječ o tome da oni koji više zarađuju ne bi trebali plaćati više. Međutim, važno je pronaći ravnotežu između pravednog oporezivanja i stvaranja okruženja koje potiče rast, razvoj i poduzetničku inicijativu. U protivnom riskiramo da uspjeh postane nešto što se kažnjava umjesto da se potiče.

Dodatni problem jest što posljedice neće biti jednake za sve djelatnosti. Poduzetnici koji posluju s visokim maržama vjerojatno će lakše apsorbirati povećane troškove. S druge strane, za industrije s manjim maržama ovakve promjene mogu predstavljati ozbiljan udarac, pa čak i pitanje opstanka poslovanja.

Mnogi ove izmjene povezuju s nastavkom borbe protiv prikrivenog zapošljavanja, osobito u slučajevima kada obrtnici rade za strane klijente. Ako je to doista jedan od glavnih razloga, onda se postavlja pitanje je li pravedno rješenje povećavati teret svima zbog manjeg broja onih koji zloupotrebljavaju sustav.

Borba protiv zloupotreba je potrebna. No, kažnjavanje cijele skupine poduzetnika zbog pojedinačnih slučajeva nije ni učinkovito ni solidarno. Takav pristup često djeluje kao najjednostavnije administrativno rješenje, ali rijetko kao najbolje.

Na kraju ostaje najvažnije pitanje koje bi trebalo pratiti svaku gospodarsku mjeru: tko dugoročno profitira?

Kratkoročno gledano, odgovor je jednostavan. Veći nameti znače više prihoda za državni proračun. Dugoročno, slika je puno složenija. Ako povećani troškovi rezultiraju gašenjem dijela obrta, smanjenjem investicija ili prelaskom poslovanja u sivu zonu, tada koristi postaju upitne za sve uključene strane.

Zato su otvoreni dijalog i uključivanje poduzetnika u proces donošenja odluka važniji nego ikad. Većina poduzetnika ne traži povlašteni položaj niti oslobađanje od obveza. Traže predvidiv sustav, jasna pravila i osjećaj da se odluke koje izravno utječu na njihovo poslovanje donose uz razgovor, a ne bez njega.

Jer održiva rješenja rijetko nastaju jednostranim odlukama. Ona nastaju onda kada se za stolom nađu svi oni koji će posljedice tih odluka živjeti svaki dan.