Split Tech City je zajednica sastavljena od tvrtki, udruga, institucija, meetupa i pojedinaca koji su posvećeni razvoju tehnološkog sektora u Splitu i regiji.
Postani član
Čujemo ušima, slušamo umom.
Na nedavnoj edukaciji zadatak je bio ispričati priču u 90 sekundi. Nakon pričanja kolege daju feedback – što je bilo dojmljivo, što bi trebalo drugačije.
“Bačvice, zimsko doba, 5.30, južina i vrane. Žurim na trajekt. I tako 360 puta. Kod kuće su 3 uspavana djeteta, 3 navijene budilice, 3 tanjurića spremna za mikrovalnu. I tako 360 puta.“
Troje kolega su kao dojmljiv detalj istaknuli ponavljanje – „i tako 360 puta“.
Samo što su svo troje rekli da im je dojmljivo bilo ponavljanje „i tako 365 puta“.
U svakom našem razgovoru sudjeluju FILTERI OPAŽANJA:
Generalizacija – izrečena brojka se opasno približila općepoznatom broju dana u godini – 365 – i slušači su posegnuli za najlakše dostupnom informacijom iz svog prethodnog iskustva.
Iskrivljavanje – nisu bili sigurni koju sam brojku navela pa su je iskrivili (koristeći generalizaciju).
Brisanje – pobrisali su brojku jer nije bitna – dojmljiva je ta jutarnja scena tmurnih Bačvica i uspavane djece koja se ponavljala (skoro) godinu dana. (Te slike bude emocije pa ih bolje pamtimo.) Koliko puta se ta scena ponovila – 360 ili 365 – koga briga. Začepili su rupu u sjećanju dodavanjem prve brojke koja im je pala na pamet.
Pet dana u nekoj priči je greška koja nema posljedica. Priča i dalje ima isti smisao.
(Za njih. Meni su tim činom dodali 5 dana neugodnom dijelu života. Mrtvi hladni.)
Međutim, što ako se u izgradnji Pelješkog mosta doda ili oduzme 5 milimetara…?
Ako se za 5 jedinica anesteziologu pogrešno prenese neka brojka iz predoperativnih nalaza?
Ako se pacijentu da 5 jedinica lijeka više…?
Ako nedostaje samo 5 linija koda?
Kad posljedice mogu biti ozbiljne, informacije se prenose pisanim putem. Ako to nije moguće, onaj koji sluša mora ponoviti ono što je čuo – kao što pilot ponavlja upute kontrolora leta, instrumentarka kirurga, mornar kapetana.
Naši razgovori su puni grešaka. Ipak, plešemo taj neprecizan ples opušteno, uvjereni da smo dobro čuli i dobro razumjeli.
Istina je da mijenjamo i tumačimo informacije onako kako nam paše. Točnije bi bilo reći – onako kako nam je lakše. Ne radimo to namjerno ni svjesno.
Mi samo tumačimo svijet oko nas u okviru ograničenja naših osjetila i uma.
Nebo nije plavo, ako pitamo fizičare (koji ga, naravno, također vide plavim).
Ako nas netko zamoli da nabrojimo sve crvene detalje u prostoriji pa nas potom pita što je u prostoriji zeleno – imat ćemo problem.
Ono što vide, čuju i namirišu naši ljubimci često daleko nadilazi naše sposobnosti.
Istraživanja govore o 11 milijuna informacija koje u svakoj sekundi tijelo šalje mozgu na obradu. Primamo ih osjetilima iz okoline (vid, sluh, njuh, okus i dodir).
Uz njih, mozak obrađuje i one unutarnje – vruće nam je, gladni smo, boli nas zub, raduje nas vijest koju smo upravo primili, zabrinuti smo jer dijete ima upalu uha.
Na svjesnoj razini možemo baratati s 50 informacija u sekundi. To je, čini se, naš svjesni maksimum.
Selekcija, filtriranje, cenzura – mozak određuje što će pustiti u svijest i usmjerava našu pažnju na ono što smatra bitnim – gledaj ovo, slušaj ono, ovo je važno, ovo nije.
Tako čuva naš život, zdravlje i daje smisao vanjskom svijetu.
Te procese ne možemo zaustaviti, a ne bi bilo ni dobro. Svijet bi vjerojatno postao toliko kaotičan da bismo se smrznuli tamo gdje jesmo, blokirani brojanjem otkucaja srca, uputama nozi da korakne ili izračunom ubrzanja vozila dok prelazimo cestu.
Mi procjenjujemo brzo i, često, pogrešno. Ipak – dovoljno dobro da preživimo svakodnevicu.
Od ukupnih 11 milijuna u sekundi, na informacije koje primamo sluhom otpada 100.000, ali svih 11 milijuna utječe na slušanje.
na slušanje utječe sve što nam se u trenutku slušanja događa, kao i puno toga što nam se već dogodilo.
Ono što smo već doživjeli sudjeluje u svakom našem razgovoru pa svatko od nas filtrira informacije i tumači svijet na jedinstvenoj frekvenciji svoje osobnosti, prethodnih iskustava, trenutnog raspoloženja i okolnosti razgovora.
Ne postoji jedna, objektivna stvarnost.
Kao kad igrate Pictionary pa netko tumači zadani pojam na način na koji vi nikad ne biste…
E pa… Dobro došli u sve naše stvarnosti!
Naša ograničenja imaju svoje dobre strane:
Da nema generalizacije, ne bismo bili u stanju učiti ni prenositi znanje.
Da nema iskrivljavanja, ne bismo bili kreativni, a umjetnost možda ne bi postojala.
Da nema brisanja… Kad biste mogli, biste li zaista željeli pamtiti svaki detalj svog života?
Mehanizmi zbog kojih griješimo ujedno čine naš kapacitet da učimo i budemo kreativni.
Vještine aktivnog slušanja neće zaustaviti filtriranje. Samo će pomoći da izbjegnemo pogrešna tumačenja i povećamo prostor međusobnog razumijevanja.
To je napor koji poduzimamo svjesno.
Sjećate li se brojki s početka teksta? Evo podsjetnika – slušači su 360 dana iz moje priče pretvorili u 365.
Da su istu priču, nekim slučajem, slušali drevni Sumerani (Mezopotamija, 2400 g.p.n.e.), kojima je kalendarska godina imala 360 dana, što mislite – bi li itko od njih spomenuo brojku 365?
Podijeli
