Priča je, nažalost, poznata. Svuda oko nas. I nije nimalo poticajna. Rad nije na cijeni. Naravno, tuđi rad. Važno je pripadaš li kome, tj. onome koji odlučuje. Uzalud trud, znanje i vještine ako nisi ničiji, ako si samo svoj.

Na ovu tvrdnju sigurno će se javiti oni koji će je opovrgnuti, navesti primjere u kojima će istaknuti kako su radnici u nekoj tvrtki ili u nekoj profesiji dobro plaćeni, kako uživaju razne blagodati. Neka, dobro je to čuti i kamo sreće da je takvih što više.

Zapravo, nije mi namjera ovdje govoriti generalno. Trenutno sam više ponukana skrenuti pažnju na one koji bi sebi i svojima dali sve, a onima koji nisu dio njihove interesne skupine što manje, unatoč kvalitetnom radu.

Neki vrijedni ljudi tako su cijelog radnog vijeka zakinuti za plaće, posljedično i mirovine, a drugi u njihovoj radnoj sredini prošli su laganini, neopterećeni radnim obvezama i uživajući u visokim ili znatno višim plaćama i drugim povlasticama. Iza jednih je stajao samo njihov rad, iza drugih nekakav šef ili njemu važna, bliska osoba.

Kad trud postane nevidljiv, a veze važnije od znanja

Ili, na primjer, netko u dobroj vjeri, s puno truda i znanja, vrhunski odradi uslugu, ne očekujući nagradu prema tržišnoj vrijednosti, a zauzvrat dobije omalovažavanje od nekakvog rukovodećeg tijela čiji članovi sebi zadržavaju novac zarađen upravo na toj usluzi. Pa, ti budi dobar!

U svom neznanju i nemaru za druge, takvi koji ne cijene tuđi rad, a imaju moć odluke, nisu svjesni ili ih nije briga koliko sati rada, koliko znanja i vještina stoji iza nekog proizvoda ili usluge. Oni vide samo sebe, ne stavljaju se u položaj drugoga. Uzmi što možeš više, uvijek će se naći netko tko će odraditi što treba.

Oni u srednjoj dobi ili stariji imaju ovakvih primjera napretek. Mnoge su sami proživjeli, nerijetko se i razboljeli zbog takvog odnosa, ostali uskraćeni u mnogo čemu, a sve što su htjeli bilo je samo da im plaća bude u skladu s radom, da bude prepoznat njihov trud i znanje.

Unatoč tome, i dalje su radili najbolje što znaju jer drugačije nisu mogli.

Srećom, mlađe generacije brže donose odluke o promjeni sredine koja ne ispunjava njihova očekivanja. Ne trpe dugo situacije u kojima ih šef nervira ili ne cijeni njihov rad, bilo da izostane odgovarajuća plaća ili druge povlastice. Lakše donose odluke da odu i potraže drugi posao, drugu kompaniju, drugi grad ili zemlju.

Hoće li to dovesti do toga da rad bude na cijeni? Da kvaliteta, a ne samo podobnost, bude prepoznata i adekvatno plaćena? Kako bismo izgradili bolje sutra za sve nas.

__

Mišljenja izražena u autorskim člancima ne moraju nužno odražavati stav redakcije. Vjerujemo u otvorenu raspravu, razmjenu različitih stavova i pravo autora da iznose vlastita promišljanja o društvenim temama.