Ovisnost o internetu može imati vrlo ozbiljan utjecaj na mentalno zdravlje; doprinosi razvoju anksioznosti i depresivnosti, poremećaju pažnje i raznim drugim stanjima.

Osim toga, pretjerano provođenje vremena na internetu ili u korištenju razne tehnologije može voditi agitaciji, ljutnji, iritabilnosti, psihomotornom nemiru, impulzivnosti…

Sa psihologinjom Lucijom Krnčević iz tvrtke Selekcija.hr popričali smo upravo o gore navedenim temama.

Naišli smo na podatak da se ovisnost o tehnologiji dijeli na gaming, hypertexting, društvene mreže i hypernetworking. Biste li Vi tom popisu možda nešto dodali/oduzeli ili ga drugačije definirali?

Kako moderna tehnologija napreduje sve brže, ukorak s tim sve je više vrsta ovisnosti koju izaziva samo korištenje raznih aspekata tehnologije.

Gaming je popularniji nego ikad prije baš zbog toga što se videoigrice danas mogu igrati na različitim konzolama, računalima, pametnim telefonima i sl.

Svjedoci smo i rasta društvenih mreža i pojavljivanja novih (kao što je TikTok, koji je danas mega popularan među mladim ljudima).

Ono što bih još dodala ovom popisu su ovisnosti online kockanja i online shoppingiranja. Online kockanje danas je moguće preko različitih casino stranica i platformi, što može biti čak opasnije od kockanja u kockarnicama.

Osim toga, otkako smo ušli u vrijeme ove pandemije, postalo je uobičajenije sve kupovati online. To je posebno bilo izraženo na samom početku, kada smo bili u lockdownu i nismo imali mogućnosti fizički kupovati u trgovinama. Tu je nekako počelo sve češće kupovanje online, što također može prerasti u ovisnost kad postane impulzivno i kompulzivno. 

Ima li uopće razlike između ovisnosti o tehnologiji i ovisnosti o internetu ili to sve spada u isti koš?

Slikovito rečeno, ovisnost o tehnologiji je kao kišobran pod kojim stoji ovisnost o internetu. Dakle, ovisnost o tehnologiji je širi pojam koji, između ostalog, obuhvaća i ovisnost o internetu.

Ovisnost o tehnologiji možemo definirati kao nemogućnost kontrole korištenja tehnologije zbog emocionalnih, psiholoških, socijalnih, bioloških i okolinskih čimbenika stanja ovisnosti.

Ono što ih razlikuje je sam zahtjev za pristup internetu, zbog čega ovisnost o internetu također predstavlja svojevrsni kišobran za druge razne ovisnosti koje postoje samo pod uvjetom pristupa internetu, a praktično gledano, danas je internet neophodan za gotovo sve.

Prema kojim se kriterijima/simptomima može zaključiti da je netko ovisan o internetu?

Iako za ovisnost o internetu još uvijek ne postoji klinička dijagnoza, ne postoji ni slaganje u znanosti oko toga koji su točno simptomi ili kriteriji za proglašenje stanja ove vrste ovisnosti.

Međutim, provedene su brojne studije koje su izdvojile neke najvažnije kriterije za zaključak o postojanju ovisnosti o internetu. Da ne duljim, izdvojit ću ovdje one psihosocijalne koje su nama psiholozima najvažnije kada govorimo o bilo kojoj ovisnosti.

Osoba koja je razvila ovisnost o internetu postane sve iritabilnija, kao da je bilo što može razljutiti ili naživcirati.

Zatvara se u svoj izolirani socijalni prostor, što povlači sa sobom i probleme na poslu, školi ili fakultetu te poteškoće u interpersonalnim odnosima.

Zatim se javlja smanjenje kapaciteta koncentracije, teškoće u razlikovanju stvarnosti od fantazije i online svijeta te poteškoće s pamćenjem i spavanjem.

Sve to zajedno djeluje loše na ovisnu osobu, ali i na njenu cijelu okolinu, obitelj i prijatelje. 

Koliko osobnost znači za (ne)razvijanje ovisnosti?

Kada govorimo o (ne)razvijanju ovisnosti o tehnologiji i internetu, svakako je važno spomenuti da tu postoje rizični, ali i zaštitni čimbenici.

Osobnost je svakako važna stavka u ovoj priči. Primjerice, snažan karakter i psihološka otpornost dva su najvažnija zaštitna faktora od ovisnosti o internetu.

Da ne bi bilo zbunjujuće, snaga karaktera odnosi se na nekakvu mudrost i hrabrost, a otpornost na sposobnost prilagođavanja stresu ili nekoj traumi, uz održavanje vlastite psihološke dobrobiti. Tu su još i temperament, specifične vještine i sl.

S druge strane, postoje i aspekti osobnosti koji mogu predstavljati rizične čimbenike za razvoj ovisnosti. Tu uglavnom pričamo o psihološkim faktorima, kao što su depresivnost, anksioznost, agresivnost, impulzivost, nisko samopoštovanje.

Osoba koja pati od depresije emocionalno je ranjiva i internalizira svoje probleme, dok osoba koja je agresivna i impulzivna eksternalizira svoje probleme, što oboje predstavlja rizik za razvijanje ovisnosti o internetu.

Kako prekomjerna upotreba tehnologije djeluje na mozak, tj. kako funkcionira stvaranje ovisnosti?

Mislim da to možemo najslikovitije objasniti na primjeru TikToka i Instagrama. Svaki put kad osoba dobije ”lajk”, tj. oznaku ”sviđa mi se” na neku svoju objavu, komentar ili tzv. ”follow”, zahtjev za praćenje, u mozgu se otpuštaju neurotransmiteri, kao što je dopamin, koji je odgovoran za onaj ”dobar” osjećaj, osjećaj zadovoljstva i nagrade, što je rezultat primljenog pozitivnog potkrepljenja.

Zbog tog dobrog osjećaja, uzrokovanog otpuštanjem dopamina, osoba želi još lajkova, komentara i followera, kako bi se taj osjećaj stalno ponavljao.

Dopamin inače ima važnu ulogu u svim vrstama ovisnosti. Što se više dopamin otpušta u mozgu, raste ovisnost.

S tim da s vremenom osjećaj zadovoljstva postaje sve manji, pa će osoba tražiti i htjeti sve više lajkova (ili drugih znakova na društvenim mrežama) kako bi postigla prvotnu razinu tog osjećaja.

Dugoročno to ostavlja neurološke posljedice za osobu koja je ovisnik, jer dolazi do neravnoteže neurotransmitera u mozgu. Točnije, mozak više ne „registrira” da treba proizvoditi dopamin na prirodan način… Zapravo, osoba je ovisnik o dopaminu, a ne o samom podražaju koji izaziva njegovo lučenje, što je u ovom slučaju internet ili tehnologija. 

Povećava li ovisnost o internetu stupanj izloženosti rizičnom ponašanju?

U nekom stupnju, da. Istraživanja su pokazala da ovisnost o gamingu, što podrazumijeva neprestano i dugotrajno igranje, korelira s umanjenom sposobnošću osobe da kontrolira impulzivne reakcije i agresivno ponašanje.

A to sa sobom, nažalost, vuče i lošije socijalno funkcioniranje, kršenje pravila i zakona, delikventno ponašanje, konzumiranje droga, izostajanje s nastave i ostala nepoželjna ponašanja.

Ovo je izraženije kod momaka jer je, statistički gledano, vjerojatnije da će oni pribjeći agresivnom delikventnom i rizičnom ponašanju nego djevojke.

S druge strane, korelacija može funkcionirati i u suprotnom smjeru jer se ta pravilnost može objasniti time da su socijalno neprilagođeni pojedinci često izolirani od vršnjaka te im gaming predstavlja bijeg od nelagode u socijalnim odnosima.

Zamjenjuju li društvene mreže mladima direktni kontakt i socijalno povezivanje u realnom svijetu?

Jesu li adekvatna zamjena stvarnim odnosima i druženjima? Nikako. Ipak, nažalost, danas sve više postaju zamjena za fizička druženja i povezivanje.

Pogotovo otkad smo u pandemiji, korištenje online tehnologija za komuniciranje i povezivanje s drugima, postalo je sve izraženije.

To svakako ima svojih pozitivnih strana, ali ne treba zanemariti da takvi kontakti ne mogu biti kvalitetna zamjena odnosima u realnom svijetu.

Mladi sve češće održavaju svoje odnose putem društvenih mreža i zanemaruju druženje uživo, pogotovo sa svojim roditeljima i bližnjima.

Ono što možda najviše zvuči poražavajuće je činjenica da ponekad mladi koji žive u istom kućanstvu više preferiraju komunicirati preko pametnih telefona nego uživo… 

Kao posljedica socijalne usporedbe s drugim korisnicima Facebooka, osoba može razviti i tzv. Facebook depresiju?

Facebook depresija je relativno noviji pojam koji se veže uz ovisnost o društvenim mrežama. Općenito, ljudi koji većinu svog vremena provode na Facebooku, u većem su riziku od razvijanja depresije. To je pogotovo naglašeno kod osoba koje već pate od depresije ili su općenito sklone takvom psihičkom stanju.

Facebook je društvena mreža na kojoj se objavljuju različite informacije iz osobnog života, što dovodi do toga da se ljudi međusobno uspoređuju. To može dovesti do osjećaja manje vrijednosti i nižeg samopoštovanja jer na takvim društvenim mrežama uvijek postoje ljudi koji imaju nešto više, nešto što mi baš želimo, a nemamo.

Tu također možemo govoriti i o cyberbullingu, koji je danas sve rašireniji i predstavlja velik problem u društvu, posebice među mladima. 

Sve češće čujemo o samoubojstvima mladih nakon proživljenog ismijavanja i maltretiranja na društvenim mrežama… Kako to komentirate?

Nažalost, čini se da kao društvo ne reagiramo adekvatno na nasilje među najmlađima, što kasnije često rezultira cyberbullingom među jako ranjivom adolescentskom populacijom, čiji se velik dio identiteta formira upravo u toj dobi.

Nasilničko ponašanje predstavlja vid zabave i demonstracije moći, koja služi jačanju ega kod nasilnika.

Naravno da rješenje nije oduzimanje tehnoloških naprava, bilo nasilniku bilo žrtvi, ali potrebno je stvarati podržavajuće okruženje za obje strane. Time dajemo do znanja žrtvi da je voljena i vrijedna bez obzira na mišljenje neke potencijalno anonimne osobe.

S druge strane, važno je i nasilnom pojedincu poslati poruku da njegova vrijednost ne proizlazi iz pozicije moći i da njegove stvarne potrebe zapravo ne može zadovoljiti ponižavanje drugog. 

Na koji način provesti “odvikavanje” od tehnologije? Je li “izlječenje” uopće moguće?

Prvi korak je uviđanje problema, odnosno svjesnost osobe da je razvila ovisnost, uz želju da potraži pomoć. Mislim da je ovdje želja za poboljšanjem vrlo važan faktor, jer bez toga se rezultati vrlo teško postižu.

Često su bliske osobe ovisnika prve koje uoče problem i potiču osobu da potraži pomoć. Uz njihovu pomoć da ovisnik shvati i prepozna svoj problem, kao i uz motiviranost, osoba ulazi u tretman odvikavanja od interneta i tehnologije.

Ponekad osobe nisu spremne zatražiti pomoć od stručne osobe jer smatraju da sami mogu riješiti svoj problem. Potom pribjegavaju rješenjima kao što su brisanje aplikacija s pametnog telefona, ukidanje pristupa internetu u domu, isključivanje obavijesti, poklanjanje raznih gadgeta drugima i sl.

Za one osobe koje ipak odluče potražiti stručnu pomoć, tu su razne psihoterapije koje mogu dovesti do značajnog poboljšanja i odvikavanja, kao što su kognitivno-bihevioralna terapija, realitetna terapija, dijalektička bihevioralna terapija i brojne druge.

Pomoć je uvijek tu pri ruci, samo je važno biti spreman potražiti je. 

Kad su u pitanju djeca, koliko je za prevenciju njihove ovisnosti o tehnologiji važna uloga roditelja?

Uloga roditelja primarna je u razvoju svakog djeteta, tako i kad govorimo o prevenciji bilo koje ovisnosti.

Prvo i najvažnije je da su roditelji ujedinjeni, složni u svojim ciljevima i namjerama te da pokazuju svom djetetu ljubav i pažnju.

Kada dijete počne koristiti tehnologiju, bilo bi poželjno uspostaviti neke vremenske granice korištenja pametnih telefona, računala, konzola za igranje i sl.

Međutim, često se takva pravila zaobilaze pa na kraju to rezultira satima i satima provedenim uz ekran. Važno je pridržavati se odluka i pravila korištenja tehnologije, ali ipak ne činiti to na osuđujući ili kontrolirajući način.

Kad roditelj primijeti da je njegovo dijete počelo pretjerano koristiti tehnologiju ili surfati po internetu, i da bi to moglo prerasti u ovisnost, ključno je da što prije reagira (pa makar to bilo iskopčavanje rutera 🙂 ).

I za kraj – je li moguće ne biti ovisan o tehnologiji u 21. stoljeću? 🙂

Apsolutno, Amišima to odlično ide od ruke 🙂 .

Što se tiče nas ostalih smrtnika, za početak je potrebno osvijestiti činjenicu da nije moguće u potpunosti izbjeći korištenje tehnologije, ali možemo kontrolirati na koji način i u koje svrhe ćemo je koristiti.

Tehnološki napredak nam je ispočetka donosio brojne prednosti i olakšavao svakodnevne aktivnosti, a današnjica izgleda kao da nas je sva ta tehnologija progutala i bez nje smo u potpunosti izgubljeni.

Potrebno je razbiti obrasce ponašanja koji nas „uvlače” u besciljno scrollanje, od kojeg samo gubimo vrijeme.

Možemo kontrolirati svoje ponašanje na način da točno ograničimo vremenske periode i aktivnosti koje ćemo odraditi online, a zatim se posvetimo nekim drugim offline aktivnostima kao što su hobiji, tjelovježba, druženje…

Time stavljamo tehnologiju u poziciju alata, a ne više sile koja upravlja našim vremenom.

Zahvaljujemo Luciji na razgovoru te se veselimo popričati s njom i uživo 23.2. na panel raspravi o mentalnom zdravlju u digitalno doba!