Stereotipi i stvarnost

Neki za njih kažu kako misle samo na sebe i nije ih briga za druge, kako su razmaženi, kako su od obitelji i društva dobili sve. Više su okrenuti sebi i svojim potrebama nego društvu, pragmatični su u svakom pogledu.

Njima je svijet na dlanu, oni ne znaju što je život bez interneta, tehnologije su im odmalena bliske, jednim klikom mogu stići bilo gdje, žive kroz razne aplikacije, online trgovinu i brze komunikacije.

Pogađate, naravno, riječ je o generaciji Z, čiji pripadnici su rođeni od sredine 90-tih godina, prema nekim autorima od 1995., a nekima od 1997. pa do 2010. ili 2012. godine.

Svaka generacija nosi svoje, pa tako i generacija ovih mladih ljudi koji su danas u dobi između 13, odnosno 15 do 28 ili 30 godina. Ali ne mora značiti da se svi rođeni u to doba prepoznaju po uobičajenim obilježjima generacije Z.

Granica između Y i Z

Kad sam na kavi o tome razgovarala s jednom mladom osobom rođenom na početku druge polovice 90-tih, kaže mi da se ona više osjeća kao pripadnica generacije Y, milenijalaca kojima su promjene izazov i nezaobilazni dio života, koji će sami stvoriti radno mjesto ako se ne mogu zaposliti ili nisu zadovoljni poslodavcem.

Po tome su možda više u pravu autori koji generaciju Z svrstavaju od 1997. prema 2012. godini.

Mladi koji odskaču

Na pisanje su me ipak najviše ponukali pripadnici generacije Z koje odskaču od drugih. Oni koji misle na sebe, ali neće zaboraviti ni druge. Oni koji nisu razmaženi, koji ne očekuju da im roditelji daju sve materijalno već svojim radom pomažu svojim obiteljima, prijateljima i zajednici.

Ovdje je riječ o mladima koji su najčešće uspješni učenici i studenti, ali rade i ljeti kad bi mogli samo uživati u odmoru od škole i studija.

Sigurno i sami znate neke od njih, oni su svuda oko nas na raznim poslovima. Čini mi se da je takvih mladih koji sami žele zaraditi svoj džeparac više nego u ranijim generacijskim skupinama, iako ih je, naravno, uvijek bilo.

Odgovornost i vrijednosti

Oni žele biti samostalni. Naravno koliko je to moguće jer s dnevnicama preko učeničkih i studentskih servisa neće steći ogromne novce, ali znaju da je to njihov novac, da su ga sami zaradili za neke svoje potrebe – izlaske, putovanja ili stanovanje ako studiraju u drugom gradu.

Njima nije teško ustati rano ujutro i čistiti plaže prije nego dođu turisti. Oni pomažu u održavanju splitskog zelenila, u reguliranju prometa, rade u dućanima, skladištima, restoranima i kafićima. Kad prođe sezona, vraćaju se u škole i nastavljaju učiti, a mnogi nastavljaju raditi i tijekom studija.

Ta njihova potreba za samostalnošću i odgovornost daju nadu da će sutra na tržištu rada biti vrhunski radnici u strukama za koje se školuju – ako ostanu u zemlji i ako se uspiju zaposliti u struci.

Njima je svijet na dlanu, ne samo zbog tehnologija, nego i zbog vrijednosti koje nose iz obiteljskog doma. Takvi društvo čine boljim. Pitanje je samo koliko ih je – čine li prevagu ili je ipak više onih koji su razmaženi lakom zaradom društvenih mreža i navikom da sve dobivaju od roditelja.