Već je od ranih godina Hana Tintor, koju danas poznajemo po upečatljivim ilustracijama i narativnom pristupu, pokazivala sklonost prema vizualnom izražavanju.

Sve je počelo s lutkarstvom u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je provela dvanaest godina učeći kako pričati priče i pronalaziti inspiraciju u svakodnevnim situacijama. Taj period uvelike je oblikovao Hanin pogled na stvaranje:

„Naučilo me neopterećenom stvaranju i improvizaciji, pričanju priča i da pronađem likove i priču u svakodnevnici.“

Kao studentica Studija dizajna, prema kraju studija sve je više “gurala” crtež u svoje projekte, zahvaljujući mentorima koji su prepoznali i poticali njezinu strast.

“Dizajnersko promišljanje i pristup su puno utjecali na to kako radim i kako izgleda moj proces. Volim jednostavnu, funkcionalnu ilustraciju i, u zadnje vrijeme, želim da je što čišća i jasnija. Volim misliti kao dizajnerica, ali izraziti se kao ilustratorica!“, navodi Hana, dodajući kako njezin stil varira ovisno o projektu, iako ga mnogi prepoznaju po jednostavnosti i funkcionalnosti.

Inspiracija sa Cambridgea – studij u Velikoj Britaniji

Znatna prekretnica u Haninoj karijeri dogodila se na Sveučilištu Anglia Ruskin, gdje je upisala magistarski studij Book & Illustration Arts.

Navedeni program donio joj je potpuno drugačiji pristup – individualiziran rad s mentorom Jamesom Butlerom i stalni doticaj s praksom. “Bio je jako otvoren i poticao nas da radimo projekt koji se bavi nečim što nam je važno, što nam budi znatiželju”, prisjeća se.

Premda izazovno, iskustvo života u inozemstvu pomoglo joj je oblikovati vlastiti stil i naučiti ju o vlastitim prioritetima. „Razlika je i u tome što nam je profesor redovito dovodio profesionalce iz prakse, ilustratore kao Lauru Carlin i Davida Hughesa ili agente iz Folio Society-a, koji bi nam održali predavanje i kasnije s nama otišli u pub”, naglašava nam Hana. 

Iz Cambridgea je Hana ponijela znanja o narativu, tehnikama i poslovnim aspektima ilustracije koji se danas reflektiraju u njenom radu.

„Ta godina u sivoj zemlji, daleko od dragih ljudi i psa, bila mi je teška i izazovna, ali sam puno, puno naučila. Ne samo općenito o ilustraciji, nego i o životnim prioritetima i vlastitom glasu u ilustraciji.“

Ilustracija i animacija – sinergija medija

Ilustracija i animacija dvije su discipline koje se u radu umjetnice često isprepliću. Nakon što se zainteresirala za narativ u crtežu i stripu, animacija se pokazala kao prirodan sljedeći korak – način da “pomakne crtež” i likovima udahne život.

“Zahvaljujući tome mogu raditi na različitim projektima, od ilustracije za knjigu ili magazin, do animiranog glazbenog videa. A to omogućuje suradnje s različitim ljudima i za različitu publiku. Veseli me moći primijeniti vlastiti svijet i likove u različitim medijima i na različite načine”, kaže, objašnjavajući kako sve navedeno obogaćuje njezin umjetnički izraz.

Hana posebno uživa u projektima koji joj ostavljaju dovoljno slobode za interpretaciju.

„Najzanimljiviji su oni projekti o kojima ništa ne znam, dobijem konkretan brief, a klijent mi ostavi dovoljno slobode za interpretaciju. Prvo moram istražiti temu i pronaći poantu, skicirati ideje i što želim komunicirati. Jednom kada osmislim motiv, crtam ga na različite načine, u različitim bojama i s različitim tehnikama – kistom ili olovkom po papiru, raznim brushevima na Ipadu, dok ne pronađem onaj koji najbolje odgovara konceptu.

Nekad uspijem iz prvog, nekad iz petnaestog pokušaja! Cilj je ostvaren ako je klijent zadovoljan vizualom i suradnjom, ako sam ispoštovala rokove, ali i ako sam ja zadovoljna time što sam isporučila”, priznaje s osmijehom.

Vizualizacija svakodnevnice i emocija

Jedna od omiljenih tema u njezinu radu jest svakodnevica. Svoj blokić nosi svuda sa sobom, bilježeći ljude, razgovore i situacije koje ju inspiriraju.

“Imam i previše crteža svog psa”, smije se, no naglašava kako su emocije ključni motivi u njenim ilustracijama. “Osim svoje svakodnevnice, volim crtati i tražiti način na koji prikazati emociju – bila pozitivna ili negativna.”

„Mislim da je dobra ilustracija ona koja budi emociju u promatraču, a da bih to postigla, moram znati koji osjećaj želim prikazati.“

Takvi projekti zahtijevaju vrijeme i trud, ali pružaju osjećaj zadovoljstva onda kad poruka pronađe put do publike.

Pristup velikim brendovima i društveno važnim temama

Radovi za velike brendove, poput Podravke, te plakati za Festival tolerancije, odraz su Hanine sposobnosti da jednostavnim vizualima prenese duboke poruke.

“Nekad dobijem ideje koje klijent već zna da želi prenijeti, u slučaju ilustracija za spomenutu Podravku. Klijent je točno znao koje vrijednosti odražavaju njihov identitet i koje motive žele na vizualima. Na meni je bilo da ih međusobno povežem, naglasim najbitnije i približim publici. Teme zajedništva, zapravo, osjećaj zajedništva, crpim iz životnih situacija u kojima se čovjek osjeća prihvaćeno i kao dio nečega.”

“Tako pristupam svakom vizualiziranju nečega apstraktnog – želim ga pojednostavniti i prevesti u vizualni jezik koji je razumljiv većini, ako ne i svima”.

Njezin plakat za Festival tolerancije prikazuje ruku koja pruža cvijet – jednostavna, ali univerzalna gesta koja prenosi poruku zajedništva i prihvaćanja.

Pogled na suvremenu digitalnu umjetnost

Kao umjetnica koja pripada generaciji zahvaćenoj digitalizacijom, ne prepušta se ni pretjeranom oduševljenju ni kritici.

“Digitalizacija ima i pozitivne i negativne strane, ali ja jednostavno živim s tim”, kaže.

S obzirom na sve veću prisutnost umjetne inteligencije u ilustraciji, zadržava kritički stav. “Ono što svakako primjećujem je, naravno, korištenje AI-a u području ilustracije i dizajna. Uvijek je jasno da je AI jer je plastično i nepromišljeno, ali što drugo očekivati?”

Umjetnost kao proces i poruka

Za Hanu, svaki projekt je prilika za rast i učenje. “Svako iskustvo i odrađeni posao me nečemu naučio. I svi su bili odskočna daska za dalje, neki su me odbacili samo malo više, a neki više od toga. Ne mogu reći da je išta od toga posebnije ili važnije od drugoga jer se na kraju sve svede na to da je to posao i da ću svaki odraditi najbolje što znam i mogu. Ono što sam naučila kroz godine je svakako više cijeniti vlastito vrijeme i trud i zauzeti se za isto. Više ne pristajem na uvjete na koje sam nekada pristajala”, ističe.

Na kraju, najvažnije joj je da rad budi reakciju kod publike. “Nije mi važno da publika zna moj umjetnički pristup – važno mi je da nešto misli o onome što vidi.”

Njezin put dokazuje da je umjetnost, prije svega, priča – priča koja se stalno razvija kroz crtež, boje i kreativne vizije.