Split Tech City je zajednica sastavljena od tvrtki, udruga, institucija, meetupa i pojedinaca koji su posvećeni razvoju tehnološkog sektora u Splitu i regiji.
Postani član
Kroz svoje djetinjstvo i mladost, Glorija Lizde bila je fascinirana pričama o prošlosti i naslijeđu, istražujući načine na koje se te priče mogu prenijeti kroz različite oblike umjetnosti. Ova strast prema narativima oblikovala je njezin umjetnički put i odvela je na putovanje u svijet vizualnog izražaja.
Iako je njezin početak bio usmjeren na film i video na splitskoj Umjetničkoj akademiji, Glorija je ubrzo shvatila da želi istražiti fotografski medij.
„Na preddiplomskom studiju sam imala priliku eksperimentirati s raznim medijima, a iako sam znala da želim studirati fotografiju, izloženost animaciji, performansu i video instalaciji dala mi je širu perspektivu“, prisjeća se.
Tada je otkrila dublje slojeve vizualnog izražaja koji će kasnije postati temelj njezinog rada.
Prelazak na diplomski studij Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu dodatno je obogatio njezin umjetnički pristup. Ondje se suočila s tehničkim izazovima i proizvodnjom izložbenih radova, a rad u tamnoj komori, izbor papira i postav izložbe omogućili su joj sveobuhvatno razumijevanje procesa.
„Na diplomskom studiju sam razvijala narative u umjetničkoj fotografiji, što je oblikovalo moj današnji pristup radu i pomoglo mi pronaći teme koje danas istražujem – obitelj, traumu i sjećanje.“
Jedna od ključnih tema u radu Glorije Lizde je istraživanje obiteljskih odnosa i osobnih priča kroz dokumentarnu i insceniranu fotografiju. Na pitanje o načinu na koji te pristupe spaja, Glorija odgovara s izrazitim razumijevanjem i nježnošću prema prošlosti.
„Ispreplitanjem dokumentarne i inscenirane fotografije stvaram alternativne narative, svojevrsne nove stvarnosti. Režirana fotografija omogućuje mi interveniranje u događaje iz prošlosti, što mi pomaže reinterpretirati ih.“
Navedeno naglašava Glorijinu sposobnost da kroz umjetnost preoblikuje stvarnost i istražuje emocionalne dubine svojih tema.
Korištenjem autoportreta, gdje često utjelovljuje članove svoje obitelji, Glorija nastoji postići bliskost s temom.
„Postavljam se u položaj drugoga, nosim njihovu odjeću, imitiram geste ili položaje tijela – na taj način pokušavam kroz fotografiju razumjeti i razviti odnos prema drugima.“
Ova praksa odražava potrebu za introspekcijom i dubljim razumijevanjem odnosa koji oblikuju njezin život i umjetnički izraz.
Ispreplitanjem dokumentarne i inscenirane fotografije, Glorija nastoji stvoriti alternativne narative, stvarajući svojevrsne nove stvarnosti. Uzimajući teme iz prošlosti, reinterpretira ih kako bi ponudila drugačije čitanje povijesti, čime se inscenirana fotografija prirodno nametnula kao način interveniranja u naizgled nepromjenjive događaje ili odnose.
„Inscenacija je za mene svojevrsna nadogradnja dokumentarne fotografije, način da umetnem svoje viđenje u postojeće okolnosti“, objašnjava ona.
Polazeći od stvarnih događaja, nastoji smjestiti inscenaciju u stvarne prostore i pejzaže gdje su se sami događaji odvili ili mogli odviti, čime želi postići da režirana fotografija ne postoji samo za sebe, već da postane utkana u ono što nas okružuje. Ova kombinacija dokumentarnog i insceniranog pristupa omogućava joj dublje istraživanje identiteta, sjećanja i odnosa, pružajući gledateljima priliku da se povežu s njenim radom na višoj razini.
Serija „F20.5“, kojom je Glorija diplomirala, otvorila joj je vrata umjetničkog svijeta. Ovaj projekt, koji istražuje obiteljske odnose i mentalno zdravlje, donio joj je Dekanovu nagradu i priznanje ELLE Style Award za umjetnicu godine.
„S radom F20.5 izašla sam na umjetničku scenu s projektom iza kojeg mogu stajati. Iako nisam očekivala takvu pažnju, to mi je dalo poticaj za daljnji rad“, priznaje ona.
Mentorska podrška profesora poput Jelene Blagović i Darija Petkovića bila je presudna u formiranju koncepta i vizualnog narativa njezinih radova.
„Mentori su mi pomogli da usmjerim svoje ideje i razvijem ih do razine na kojoj sam mogla prezentirati svoj rad profesionalno.“
Prilika da sudjeluje u programu Parallel – European Photo Based Platform dogodila se zahvaljujući ekipi Organa vida koja ju je nominirala. Ovaj program otvorio joj je pristup međunarodnoj izlagačkoj sceni i novoj publici, pružajući mogućnost upoznavanja s praksama drugih fotografa.
Iz programa su proizašle suradnje u vidu izložbi i knjiga s francuskom izdavačkom kućom The Eyes Publishing, a mentorstvo kustosice Peggy Sue Amison omogućilo joj je otvaranje suvremenim, eksperimentalnijim praksama.
„Takvi međunarodni programi odlične su prilike za razvoj umjetničke prakse“, zaključuje Glorija.
Kroz sudjelovanje u višegodišnjem programu Parallel – European Photo Based Platform, Glorija Lizde imala je priliku dodatno proširiti svoj rad. Ova prilika, koja je došla zahvaljujući nominaciji ekipe Organ vida, otvorila joj je vrata međunarodnoj izlagačkoj sceni i novoj publici.
„Na tom programu sam se upoznala s praksama drugih fotografa i ostvarila prijateljstva i kontakte koje njegujem i danas“, ističe Glorija.
Rad pod mentorstvom kustosice Peggy Sue Amison bio je posebno važan, omogućivši joj otvaranje eksperimentalnim praksama i dubljem razumijevanju suvremene fotografije.
„Taj program je otvorio mnoga vrata, a posebno sam zahvalna na suradnjama s umjetnicima i izdavačkom kućom The Eyes Publishing. Programi takve vrste pružaju priliku za rast, ne samo kroz izlaganja, već i kroz kontakt s drugim umjetnicima“, dodaje.
Glorija ističe da su međunarodna iskustva oblikovala njezino shvaćanje umjetnosti i proširila njezin horizont.
„Svaka suradnja s drugim umjetnicima donijela je novu perspektivu i inspiraciju, što je izuzetno važno za razvoj mog rada.“
Ovaj aspekt suradnje naglašava kako umjetnički proces nije izoliran, već je isprepleten s utjecajima i interakcijama unutar šire umjetničke zajednice. Kroz sudjelovanje u predavanjima i radionicama etabliranih fotografa i kustosa, Glorija je stekla uvid u prakse umjetnika čije radove i danas prati i voli, potvrđujući kako takvi programi predstavljaju izvrsnu priliku za razvoj umjetničke prakse.
Za Gloriju, stvaranje novih projekata proces je koji zahtijeva istraživanje i introspektivni pristup. Iako su njezini radovi inspirirani osobnim pričama, ističe da emotivna povezanost dolazi tek kada je projekt završen.
„Dok stvaram, vodim se analitičkim pristupom, ali osjećaji se javljaju tek kad sve završim i gledam rad iz druge perspektive“, pojašnjava. Ova podjela između analitičkog i emotivnog naglašava kompleksnost kreativnog procesa i izazov s kojim se umjetnici često suočavaju.
“Istraživačkom procesu rada pristupam analitički, a emotivnost uglavnom omeđuje proces, postoji na početku kao pokretač i na kraju kada rad gledam iz druge pozicije.”
Glorijina serija „(Ne)stalno“ fokusira se na naslijeđe i identitet, istražujući povijesne narative kroz osobnu prizmu.
„Volim kada moj rad ima strukturu i jasan narativ, pa radove istražujem iz različitih perspektiva i skiciram ih prije konačne fotografije“, objašnjava. Ova metodičnost ne samo da pridonosi kvaliteti Glorijinih radova, već i omogućuje dublje razmatranje identiteta i naslijeđa kroz vizualne narative.
Izlaganje radova, bilo kroz samostalne ili skupne izložbe, za Gloriju je ključna komponenta njezina rada. Publika ima važnu ulogu jer, kako kaže, „polazim od pretpostavke da se netko uvijek može povezati s radom, iako su teme osobne.“
Njene samostalne izložbe, poput „Persona(l)“ i „Postajanje“, prilike su za dublju komunikaciju s publikom, a skupne izložbe pružaju novi kontekst njezinim radovima, što joj omogućuje otkrivanje novih narativa.
Posebno se ističu izložbe „Of this world – Envisioning alternative cartographies“ i „Periferne povijesti“, gdje su Glorijini radovi predstavljeni publici koja nije nužno upoznata s lokalnim temama koje istražuje.
„Obje izložbe su bile u galerijama koje se gotovo isključivo bave fotografijom – Robert Capa Photography Centre u Budimpešti i Galerija Spot u Zagrebu, pa mi je s te strane bilo drago da sam imala priliku izlagati u takvim institucijama“, ističe Glorija.
Ova izjava ukazuje na složenost umjetničkog izraza u globaliziranom svijetu i izazove koje umjetnici moraju savladati kako bi njihova djela imala utjecaj izvan njihovog lokalnog konteksta.
Glorija Lizde svoj rad vidi kao način istraživanja koji publici omogućuje otvaranje dijaloga i razmjenu osjećaja. Njezini radovi, osobito oni koji istražuju obiteljske odnose i sjećanja, izazivaju kod publike osjećaj pripadnosti, što je za nju ključno.
Iako trauma nije riječ koju često koristi, smatra da kroz vizualni jezik može komunicirati ono što ne može uvijek izraziti riječima.
„Kroz fotografiju nastojim prenijeti ono što se ne može uvijek reći. Svaka fotografija nosi svoje značenje, a publika ga interpretira na svoj način.“
Kao što Glorija ističe, teme kojima se bavi odražavaju interese mnogih umjetnika njezine generacije, osobito u suvremenoj fotografiji, gdje svi skupa doprinose vidljivosti i potiču otvorenost dijaloga.
„Trauma je možda prejaka riječ o kojoj bi se sigurno konkretnije moglo govoriti kroz psihoterapiju, ali fotografijom se može posredno govoriti o takvim temama. Jezik vizualnog ne mora uvijek biti racionalan i jasan te donositi konkretne zaključke; može biti način istraživanja i igranja, preko kojeg se može otkriti nešto o sebi“, objašnjava.
Izložbe, kao način komuniciranja s publikom, pružaju priliku za stvaranje trenutaka zajedništva i osjećaja pripadnosti, pa Glorija zaključuje s osmijehom:
„Iako to nije nešto trajno, pruža osjećaj smisla meni kao autorici, a nadam se i nekim pojedincima koji se susretnu s mojim radovima.”
Podijeli
