U drugom nastavku AEstetike zadovoljstvo mi je ugostiti jednu od svojih prvih profesorica od kojih sam “učila zanat“ u srednjoj školi, umjetnicu Dušku Boban.

Ovim intervjuem započinjem novu seriju članaka posvećenih fotografiji, s naglaskom na doprinos iste suvremenom društvu.

Kako bolje započeti ovu temu nego razgovorom s jednom od naših istaknutih umjetnica, čiji je fotografski rad poznat i izvan Splita?

Kako danas gledate na svoj obrazovni put ka umjetničkom stvaralaštvu, od Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu preko završavanja poslijediplomskog studija vizualnih komunikacija pri Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani, sve do daljnjih usavršavanja u različitim sferama vizualne kulture?

Na prijemni zagrebačke Likovne akademije prve se godine nisam usudila izaći. Tada je to bila jedina takva obrazovna ustanova u Hrvatskoj i navala je bila velika, a ja prestrašena od neuspjeha. Diplomirala sam 2000., što znači da su moje studentske godine obilježile sumorne poslijeratne devedesete. Na samoj instituciji bilo je dosta regresivnog pedagoškog i umjetničkog svjetonazora, ali i onih poput profesorice Nives Kavurić-Kurtović i profesora  Ante Kuduza, koji su studentima grafičkog smjera osvjetljavali put ka pronalasku vlastitog glasa i suvremenim tendencijama. 

Stručni postdiplomski studij vizualnih komunikacija upisala sam nakon osam godina rada u nezaobilaznim digitalnim tehnologijama. Uviđajući kako su granice između suvremene umjetnosti i dizajna sve mekše, poželjela sam proširiti vidike u području oblikovanja. To se poslijediplomsko studiranje uglavnom svodilo na kratke posjete Ljubljani i konzultacije s profesorima, od kojih su bili najznačajniji mentori Feđa Vukić za teorijska istraživanja i Eduard Čehovin za područje dizajna.

Usprkos dostupnosti informacija u doba interneta, strukturirano znanje, metodologija prenošenja istog i direktan kontakt s predavačima i ljudima od sličnih interesa nezamjenjivi su, pa sam se tako dodatno usavršavala na medijskoj školi pri Školskom centru Celje, pohađala program Design for Social Change pri School of Visual Arts u New Yorku, završila edukaciju iz terapeutske fotografije kod dr. Neil Gibsona, socijalnog radnika i profesora Sveučilišta u Aberdeenu. 

Naravno, umjetnički i profesionalni put jednako određuje sam život, neposredno iskustvo ljudi, mjesta i vremena, različite relacije privatne i društvene stvarnosti.

Ono što mi se posebno sviđa kod ove platforme i zajednice okupljene oko Split Tech Citya je to što, iako potječe iz IT sektora, nije ograničena na virtualno okruženje, nego potiče okupljanja i direktni kontakt ljudi različitih međusobno podržavajućih struka.

Kako ste usklađivali rad u obrazovanju i kulturi? Koje su dodirne točke između Vaše umjetničke prakse i podučavanja, posebno ističući sedamnaestogodišnje iskustvo predavanja fotografije, videa i medijskih projekata na Školi za dizajn, grafiku i održivu gradnju u Splitu?

S obzirom na spomenute praktične predmete, unutar kojih se tehnologija rada i sami trendovi brzo mijenjaju, mišljenja sam da nastavnici trebaju održavati kontakt s praksom kroz vlastitu uključenost i produktivnost kako bi iskustvo i realno znanje mogli prenijeti učenicima. U javnosti prevladava mišljenje da su profesori u osnovnim i srednjim školama privilegirani u smislu radnog vremena i godišnjih odmora, ali

odgovorno tvrdim da je predan rad u školstvu jedno od najzahtjevnijih zanimanja javnog sektora. Srećom, i najsmislenijih. 

Iako je učenike lakše podučavati pukom reproduciranju postojećih ideja i zadataka, kroz projektnu nastavu težila sam poticati ih na promišljanje i izražavanje vlastitih stavova i pozicija unutar društvenih okolnosti, na istraživanje komunikacijskih mogućnosti različitih medija i oblikovnih principa, na stvarnu kreativnost.

Našem školstvu potrebna je reforma koja nikako da se dogodi, pa takav pristup podučavanju nije utaban, zbog čega sam ponekad nailazila na privremeno nesnalaženje. Provoditi nastavu s maturantima od kojih svaki radi svoj samostalni multimedijski projekt znalo je biti zahtjevno, ali je neizreciva nagrada vidjeti mlade ljude koji su na kraju ponosni na svoja postignuća. Isto tako, znači mi što si me na ovaj intervju pozvala ti, moja bivša učenica. Hvala ti. ☺  

Kako ste se razvijali u području terapeutske fotografije i kako to znanje primjenjujete u svojim radionicama za domaće i strane pedagoge na temu veće implementacije fotografije u redovne nastavne procese?

Radionice terapeutske fotografije primjenjujem u grupnom radu s pojedincima koji su u potrazi za nekom vrstom osnaživanja.

Različite fotografske aktivnosti pomažu nam da izmamimo potisnute osjećaje i sjećanja, detektiramo stvarne želje i potrebe, omekšavamo suvišne i opterećujuće težnje, razotkrijemo nesvjesne obrasce, valoriziramo bitno.

Pri tom se neminovno događa mala edukacija o fotografskoj vizualnoj kulturi, kao i o konceptualnim principima suvremene umjetnosti, njenim kritičkim ili pak inkluzivnim metodama koje pospješuju bolje razumijevanje naizgled drukčijih od sebe. To su uvijek dobrodošle komponente u odgojnim i obrazovnim zajednicama, koje obilježavaju međuvršnjački odnosi, kao i oni transgeneracijski između učenika i nastavnika. 

Svatko tko predaje kreativne predmete mogao je svjedočiti terapeutskom učinku stvaralačkih procesa. Putem naknadne edukacije i istraživanja terapeutske fotografije te sam procese osvijestila i time unaprijedila svoje edukativne alate.

Istovremeno sam shvatila da ono što se meni kao vizualnoj umjetnici i nastavnici medijskih projekata podrazumijeva, nije sasvim blisko kolegama koje predaju npr. općeobrazovne predmete, te da im upotreba fotografije u nastavi itekako može pomoći kao motivacijski faktor s kohezivnim učinkom. Na tim premisama uglavnom počivaju moje radionice za pedagoge.

Možete li nam nešto reći o novoosnovanoj bolničkoj Galeriji Zoja Dumengjić i svom djelovanju u istoj?  

Galerija Zoja Dumengjić osnovana je u suradnji Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split (HULU) i Kliničkog bolničkog centra Split, u sklopu posljednjeg 41. Splitskog salona kustosice Ivane Meštrov, a slijedom istraživanja vizualne antropologinje Sonje Leboš. Galerija je nazvana po arhitektici koja je projektirala bolnicu na Firulama 1951., ali i mnoge druge zdravstvene ustanove diljem regije.

Ideja ovog projekta je ispreplesti život umjetnosti i javnog zdravstva u ime osnaživanja korisnika bolničkih usluga, zdravstvenih radnika, ali i same pozicije umjetnosti u društvu kojem doprinosi, a koje javnost često nije svjesna. 

Iako se trenutno radovi umjetnika mogu vidjeti uglavnom po stubištu kod centralnog ulaza u bolnicu Firule, galerija je fluidnog karaktera i djeluje na području obje splitske bolnice. Osim u radu programskog savjeta galerije, podržavam je fotografiranjem postava i oblikovanjem izložbenih materijala.

Također, sa željom da se pruži vidljivost onima koji svakodnevno rade s pacijentima i njihovim bližnjima, pokušala sam provesti radionicu fotografija za sve djelatnike bolnice. Propitujući njihove poglede na rad u javno-zdravstvenom sustavu, naišla sam na neočekivani muk. Zato ću radionicu proširiti i na djelatnike drugih zdravstvenih ustanova, kako bih s njihovim foto-glasovima izloženim u Galeriji Zoja Dumengjić ponovo pokušala potaknuti komunikaciju. Svi zdravstveni radnici koji žele sudjelovati mogu proučiti radionički vodič ovdje. 

Nedavno ste plovili od Šri Lanke do Japana na NGO brodu koji pronosi svijetom poruke mira i održivosti. Ispričajte nam više o svom angažmanu i iskustvu suradnje s ljudima iz Azije?

Kao gošće predavačice i voditeljice dijela programa, moja suradnica Gorana Vežić i ja dobile smo priliku ploviti od Šri Lanke, preko Malezije, Singapura i Hong Konga do Japana, na brodu japanske neprofitne organizacije Peace Boat, osnovane prije točno 40 godina s ciljem uspostave boljeg razumijevanja i mira među azijskim zemljama, čija je prošlost opterećena sukobima.

Do danas je Peace Boat 115 puta oplovio svijet te za svoje putnike održao brojene obrazovne programe i mirovne zagovaračke aktivnosti, uglavnom na temu nuklearnog razoružanja i ljudskih prava te održivog razvoja i zaštite okoliša.

Sudjelovale smo u programu s nekoliko javnih susreta, predavanja i radionica; ja na temu fotografije kao alata društvene promjene i osobnog razvoja, dok se Gorana bavila jogom i podučavala o benefitima ove discipline. Nas dvije i inače spajamo fotografsku umjetnost i jogu u sklopu retreat-ova i team buildinga, a za tu smo svrhu pokrenule brand Scarabay. Tijekom ovog putovanja upoznala sam predivne ljude, vidjela Colombo, Langkawi, Singapur i Hong Kong te provela sedam nezaboravnih dana u Japanu, koji me potpuno očarao. 

Možete li nam izdvojiti neke od Vaših  projekata za koje vjerujete da su imali utjecaj na društvene okolnosti kakve ste priželjkivali?

Teško, jer svaki javni rad ima posljedice koje se vide prije ili kasnije, uglavnom u sitnim pomacima, ali u zbroju s drugima daju vidljivije rezultate, utječu na svjetonazor i raspoloženje u društvu. Činjenica je da na isti način i umjetnost mijenja društvo i ljude, počevši od osobe koja je stvara. I bez takvih misli o smislenosti rada u području kulture, sve što radim u tom mi je u trenutku najvažnije.

Sada me jako ispunjavaju fotografske radionice, kroz koje pokušavam sudionike staviti u poziciju umjetnika, osvijestiti im koncept kao osnovu i bit umjetničkog djela, iz kojeg onda proizlaze i njegova estetika i etika. Naravno, osim koncepta i forme, osjećaji koje ugrađujemo u rad mijenjaju nas jednako kao što dotiču i angažiraju drugu osobu.

Nadam se da kroz takve radioničke procese doprinosim i izgradnji publike, osobito za suvremenu umjetnost, koja mi se kod nas čini neznatnom tj. manje zainteresiranom od onih u drugim zemljama EU. Puno je socio-ekonomskih razloga za to, ali ću tek podsjetiti da su kod nas već predugo sati nastave likovnog i glazbenog odgoja svedeni na minimum. Nisam jednom doživjela da mi neki učenik kaže da je tek u sklopu nastave u našoj Školi za dizajn, grafiku i održivi razvoj prvi put posjetio muzej ili galeriju. 

Voljela bih živjeti u društvu u kojem se pitanje identiteta, pa ako hoćete i prestiža, ne ostvaruje samo kroz masovnu konzumerističku kulturu nego i kroz pitanja: Kakvu umjetnost pratim? Što slušam, čitam, gledam? Što visi na mom zidu, a ne samo u ormaru?

Koji su koraci za dalje?

Trenutno radim na projektu o Vuki Bombaredlliju, splitskom arhitektu druge polovine 20.st., kojim težim povezati sve svoje umjetničke interese. Naime, ovaj arhitekt nije mi važan samo zato što je odredio današnji izgled Splita, nego su podjednako njegova zdanja utkana u scenografiju mog života.

Tako ovim projektom istražujem porijeklo svog interesa za modernističko arhitektonsko i urbanističko naslijeđe Splita, kao i utjecaj ambijenta na psihologiju pojedinca i izgradnju građanskog društva.

Služeći se praksom terapeutske fotografije u sferi bavljenja obiteljskim foto albumom, kao i do sada, fotografiju koristim za izmamljivanje pripovijedanja i memorije, kako osobne, tako i kolektivne. Uz to ću projekt nastojati otvoriti za ljude koji dijele iskustvo života u Bombaredllijevim građevinama. Tu smo ponovo kod radionica – umjetničkog, obrazovnog, rekreativnog ili poslovnog karaktera, sve me jednako privlače.

Hvala dragoj profesorici na inspirativnom razgovoru! 🙂