Split Tech City je zajednica sastavljena od tvrtki, udruga, institucija, meetupa i pojedinaca koji su posvećeni razvoju tehnološkog sektora u Splitu i regiji.

Postani član

SKILLUMNA: Šutim, dakle (možda) slušam

Mirela Vuletić

Mirela Vuletić

16.09.2022.

Svi smo upoznati s pojmom minuta šutnje.

Minutom šutnje odaje se počast, ne bilo kome i ne u bilo kojoj situaciji. Kad je riječ o velikim tragedijama ili značaju onih koji su preminuli, uozbiljimo se, pognemo glave i šutimo beskrajno dugu minutu. 

Kad deset ljudi u istom prostoru šuti, atmosfera postaje drugačija, svečana. Tih deset ljudi, ponekad i stotine, na minutu je stavilo sebe u drugi plan, na minutu je stavilo druge u prvi plan – šutnjom.

Šutnja nas češće podsjeća na nešto negativno:

  • Šutiš, znači – kriv si.
  • Šutiš, dakle – prkosiš.
  • Šutiš – ne zanima te, ignoriraš.
Što je zapravo šutnja?

Šutnju možemo opisati kao pauzu u razgovoru koja je duža od očekivane. 

Pauze u razgovoru su prirodne i potrebne. Kad nema pauza, s jedne i s druge strane, razgovor niti ne postoji. Razgovor je razmjena, dvosmjerna ulica u kojoj obje strane govore i obje povremeno šute i SLUŠAJU.

Šutnja je važan dio komunikacije. Ponekad i najvažniji.

Ljudi dok šute razmišljaju (o čemu god) ILI slušaju.

Ne možemo razmišljati „o čemu god“ i slušati istovremeno.  

Neslušanje

Neslušanjem, onda kad nam je važno, kad treba, možemo sami sebi iskopati jamu.

Primjer: Pripremili ste se za izlaganje (na sastanku, predavanju). Čekate svoj trenutak dok drugi izlagači govore. Čekajući vrtite svoj film, svoju priču, premećete po glavi rečenice koje ćete izgovoriti, važete ih.

Nemojte! Pripremili ste se, je li tako? Sad slušajte druge, osjetite atmosferu i ljude, gledajte im lica, pratite izlaganje, povežite se s okolinom. Read the Room.

To je najbolji način da date pravu mjeru onome što ćete reći, a posebno onoj uvodnoj rečenici, šali, onome što ste, što god to bilo, pripremili za početak. 

Ponekad ćete to izbaciti i zamijeniti nečim drugim. Ako ste slušali one prije vas. Ako niste, vaš fantastičan uvod može postati promašaj. Jednostavno – u vašoj je glavi bio dobar, ali u ovim komunikacijskim okolnostima ne paše. I gotovo. 

Ne možemo slušati dok govorimo

A jako volimo govoriti, posebno o sebi, o onome što je nama važno. I očekujemo, želimo, važno nam je da nas drugi slušaju, nije li?

Spadam u one koji mogu i vole govoriti. Istovremeno, trebam tišinu, šutnju, mir za razmišljanje. Također, volim razmišljati glasno i često je moj postupak donošenja odluke, stava – vani, u razgovoru s drugima. (Što pretežite introverte može, blago rečeno, zbuniti.)

Za mene bi rekli da sam pretežiti ekstrovert. U razgovoru to može biti problem. Mogu vas pojesti govorom, uzeti prostor i tada se nećete osjećati dobro već zakinuto. Radim to još uvijek, bez brige, nakon puno godina života i puno edukacija koje sam (od)slušala i onih koje sam održala. 

Najvažniji dio educiranja drugih je – SLUŠANJE

Veliki dio našeg obrazovnog sustav je krivo nasađen, ako mene pitate. I odgoj također. Dok smo mali, uče nas da šutimo i slušamo dok ti veliki to isto ne rade. (Da, stvari se mijenjaju, pitanje je mijenjaju li se dovoljno i na ispravan način.)

Moju generaciju su učili:

Dok stariji govore, ti šuti. U školi šuti i slušaj. Govori samo kad te nešto pitaju. Na misi budi tiho, slušaj propovijed pa onda ponavljaj. Na sastanku šuti dok te ne pitaju.

Ispada da su nas cijeli život trenirali da šutimo, samo na krivi način. Nisu nam primjerom pokazali što je kvalitetna šutnja, odnosno kako šutjeti da bi slušali. Zato što nas nisu slušali.

Znam (tj. mogu) kvalitetno slušati jer sam učila i vježbala tu vještinu. Slušam kad izvodim edukaciju, trening, radionicu. (I slušam kad netko ima problem, a meni je stalo. To je već nova tema, za poseban članak.)

Slušam zato što imam jasan, unaprijed strukturiran cilj – dovesti polaznike od točke A do točke B. Da bih to mogla, moram slušati. Tada je slušanje odluka utemeljena na cilju. Ako nema cilja, nema ni odluke. Ako cilja ima, well

Svaka komunikacija ima CILJ. 

Samo što cilja često nismo svjesni onda kad je najvažnije – u trenutku dok komuniciramo. Tada je moguće da komuniciramo na štetu vlastitog cilja.

Primjer: Službenik/ca na šalteru vas ne gleda, odgovara kratko i bezvoljno i imate dojam da vam neće pomoći, nećete riješiti problem, sve će se odužiti, a to je zadnje što vam treba. Htjeli ste to nešto danas konačno riješiti – brzo i bezbolno. Reagirate burno. … Nakon dva sata izlazite iz ureda šefa/ice te službe, odlazite kući i par sati pišete prigovor na pet adresa. Brzo i bezbolno je postalo sporo i bolno.

Jedan komunikacijski trener bi rekao – Komunikacija bez cilja je samo blebetanje. Koliko ga poznajem, cilj ove izjave je da nam prodrma mapu – dakle, on ima cilj, i to svjestan!

Sažetak:
  • ŠUTNJA je oblik komunikacije i nužan dio razgovora.
  • Jedino dok šutimo, možemo SLUŠATI.
  • To što šutimo, ne znači da zaista slušamo.
  • Svaki razgovor ima CILJ, bili mi toga svjesni ili ne. Ako nam je cilj povezivanje sa sugovornikom, a ne razdor i svađa, slušanje je važno barem koliko i govor, a usuđujem se reći i više. 
  • Preduvjeti za slušanje su ODLUKA (da ćemo slušati) i EMPATIJA (da nam je stalo do drugoga).
  • Slušanje je VJEŠTINA koja se može izvježbati, čak i u zreloj dobi.
  • Komunikacijske vještine su SKUP ALATA, a svaki alat može postati i oružje – sredstvo kojim ćete postići neki cilj. 

Naučite rukovati alatom, odredite cilj komunikacije i imajte ga na umu cijelo vrijeme (odlučite to!), a zatim budite fleksibilni – read the room!

U protivnom možete ozlijediti druge i sebe te svejedno ne postići cilj.

Podijeli


O autoru:

Mirela Vuletić

Trenerica opće prakse koja se dva desetljeća trudi od bankara napraviti samo ljude koji razgovaraju s ljudima kako bi im olakšali život.

Povezane novosti