Prije 10-ak godina sam izrađivala svoju prvu radionicu na temu aktivnog slušanja. 

(Tema me, evidentno, još uvijek intrigira. 😉)

U to sam doba bila trener nekih godinu dana. Uvođenje trenera u rad je podrazumijevalo 2 faze:

PRVA FAZA: Treninzi trenera (učionički treninzi eksternih stručnjaka) plus izvođenje treninga koje je netko drugi kreirao, pod supervizijom i uz feedback mentora.

(Da prevedem superviziju – mentor na treningu prati trenera i zapisuje feedback. Tijekom mog prvog izvođenja treninga osnovnih prodajnih vještina mentorica je zapisala četiri A4 stranice bilješki – u natuknicama, da razumijemo koliko je pristup detaljan.)

DRUGA FAZA: Tek kad si u stanju samostalno i kvalitetno izvesti treninge različitih autora, tema, trajanja, vrste i broja polaznika, područja (stručna znanja, soft skills) i prikupio si 300-tinjak “sati leta”, mogao si prijeći na sljedeću fazu – kreiranje.

Digresija:

Evo zašto podržavam takav redoslijed uvođenja trenera u rad:

Nakon što si, kao friški trener, puno puta izvodeći trening proklizao, najčešće zbog nedovoljne pripreme (lako ću ja to) i zato što si slobodno interpretirao pitanja, ili npr. debrief nad kojim je netko proveo sate da bi početnu ideju izbrusio do finalne verzije (pravio si se pametan), tek tada ćeš kreiranju treninga pristupiti s dužnom pažnjom i biti u stanju razumjeti zašto nešto što ti se čini fora treba izbaciti, a neke stvari sidriti i crtati, što ti se na prvu čini suvišnim.

U izvođenju treninga sam bila, rječnikom situacijskog vodstva (Situational Leadership Theory) u S2 kvadrantu. 

U kreiranju treninga sam bila S1 – gušter, žutokljunac, novice. Ekipu u S1 kvadrantu krasi visoka motivacija, samopouzdanje i niska stručnost – iliti – ne znaju koliko ne znaju, a misle da mogu i žele jako. 

Sama sam odabrala temu aktivnog slušanja. Željela sam je jako. 😉Mentorica je popustila po principu – sama si pala, sama se ubila. 

Zatim mi je 4 mjeseca vraćala materijal s ispravcima. Iteracijama ne znam broja.

Razlozi četveromjesečne muke su bili dvojaki:

1. Aktivno slušanje je najvažniji dio komunikacije, temelj svakoj komunikacijskoj nadogradnji:

• vještinama vođenja i razvoja ljudi (coaching, feedback, delegiranje, motivacija, mentoriranje, selekcijski intervjui, ocjenjivački razgovori itd.), 
• vještinama prodaje 
• trenerskim vještinama 
• svim interpersonalnim vještinama nužnim za kvalitetne odnose s ljudima pa i s vlastitom djecom

Taj sam komunikacijski temelj hrabro odlučila sažeti u 90 minuta radionice – well, sretno mi bilo – što je kraća forma, to ju je teže kreirati. 

(Da citiram Winstona Churchilla: If you want me to speak for two minutes, it will take me three weeks of preparation. If you want me to speak for an hour, I am ready now.)

2. Mentorica, danas se usudim reći, uz zahvalnost i poštovanje, se i sama teško nosila s izazovima aktivnog slušanja. Nije se mogla oteti porivu da stvari drži pod kontrolom. S aspekta situacijskog vođenja, poriv je razumljiv – bila sam, prema teoriji, S1 – kreator-početnik, kojima rukovodimo direktivno (telling what to do). No, izrada radionice je bila razvojni zadatak, a uz kratku uzicu i stalnu kontrolu – razvoja nema. 

Drugim riječima – nema te strategije, koncepta, teorije, alata i tehnike kojeg trebate staviti ispred zdravog razuma, fleksibilnosti i prilagodbe čovjeku. A za to je aktivno slušanje nužno.

Sumnjala je u svaku moju rečenicu i ideju, preispitivala, vagala, sugerirala, mijenjala. U jednom trenutku sam odustala i prepustila se – nije više imalo smisla suprotstavljati se nekome na čijoj su strani svi racionalni argumenti – znanje, iskustvo i formalna uloga.

(Teško je pustiti kontrolu iz ruku, kad se osjećamo odgovorni za rezultat, nije li? Ako ste ikad bili u ulozi rukovoditelja, onda znate da jest. 😊 No, kad upadnemo u mikromanagement, on pojede i nas i zaposlenika. Ako potraje, mi se iscrpimo, a kvalitetan čovjek ode. Ostanu vam oni koji se ne žele razvijati i ne žele odgovornost – paše im da rade samo ono što ste im izričito rekli da rade. Ni mrvu više. Zapnete oboje u S1 kvadrantu, samo bez one početničke motivacije i entuzijazma. Takvi stave mozak i osobnu odgovornost na off.)

Ipak – jedna ju je ideja oduševila. Tražila sam analogiju koja bi bila kostur radionice – s čime bih usporedila aktivno slušanje? S kojom svima poznatom vještinom? 

Kuhanjem? Kao – postoji proces, recept, sastojci, omjeri da bismo spremili ukusno jelo? Taj dio stoji, ali je usmjeren na vještinu kuhara kojem pripada sva slava jer – nije neko umijeće jesti. A to je daleko od poante aktivnog slušanja. 

Sportom? Kao – potrebno je prvo savladati tehnike, elemente, izvježbati ih do besvijesti, tek zatim ući u igru? Stoji – no, sport je natjecateljskog karaktera, u sportu netko dobiva, a netko gubi. U kontekstu aktivnog slušanja – promašeno.

Ima jedan sport koji je poslužio i do danas nisam našla bolju analogiju za aktivno slušanje od slobodnog penjanja.

Definicija slobodnog penjanja kaže:

Slobodno penjanje je penjanje u kojemu penjač savladava uspon isključivo svojom vještinom i snagom, korištenjem prirodnih hvatišta, uz postavljanje međuosiguranja. Sva oprema na penjaču osim magnezija i penjačica služi isključivo kao zaštita u slučaju pada. Hvatišta se u penjačkom žargonu zovu “anchors”, odnosno “sidra”.

Tu smo se našle – u ovoj ideji, konceptu.

Dakle – onaj koji aktivno sluša NIJE PENJAČ nego OPREMA. Kad aktivno slušamo, mi NE penjemo, mi smo samo oprema pomoću koje se naš sugovornik penje i stijenu nećemo osvojiti mi, već sugovornik. 

Naš je posao olakšati mu i poticati ga tako da:

• prepoznamo njegova prirodna hvatišta (emocionalna inteligencija, empatija, kalibracija) i
• na njegova prirodna hvatišta postavimo međuosiguranja – sidra – kojima olakšavamo i potičemo penjanje (pitanja, reflektiranje, parafraziranje, preoblikovanje).

Ne penjemo umjesto sugovornika (ne savjetujemo, ne iznosimo mišljenja, sudove,  ne ispravljamo), samo pomažemo drugome da se lakše izrazi i sam dođe do svog cilja.

Naš je jedini uspjeh kad se tuđa zastava zavijori na vrhu.

Zadatak je isti kad razvijamo ljude. Iako smo se složile da je ovo dobra analogija, teško je bilo primijeniti je u praksi jer – mentorica meni nije bila oprema. Iz najboljih namjera, govorila mi je gdje da stavim ruku, gdje nogu, umjesto da me pustila da penjem pa ću ili stići do vrha ili pasti. Kao i djecu, ljude koje podučavamo moramo pustiti da padnu, u sigurnom okruženju osiguranja koje smo postavili. Tome služi aktivno slušanje, alati za razvoj ljudi i treninzi.

Teško je pustiti druge i da padaju i da pobjeđuju, zar ne?

Ako ste rukovoditelj, mentor, trener, edukator, roditelj ili prijatelj – to je vaš temeljni zadatak, a aktivno slušanje temeljna vještina.