Pridruži nam se na drugom Festivalu tehnologije i poduzetništva!


Split Tech City je zajednica sastavljena od tvrtki, udruga, institucija, meetupa i pojedinaca koji su posvećeni razvoju tehnološkog sektora u Splitu i regiji.

Postani član

SKILLUMNA: Kako sve (ne) slušamo

Mirela Vuletić

Mirela Vuletić

08.07.2022.

Kako ste?

Loše.

Fino, a obitelj?

Sit sam obitelji i svega.

Drago mi je što to čujem, svratite ponekad.

(Nema nafte, Mojsije, Ephraim Kishon)

Satira ili stvarnost? Satira, ali…

Odlomak iz knjige opisuje samo jedan od načina na koji jedni druge ne slušamo. Riječ je o pseudo slušanju.

Pseudo slušanje koristimo onda kad bismo trebali slušati, ali nas to što osoba govori zapravo ne zanima.

Pa smo, eto, pristojni i trudimo se izgledati kao da slušamo – nagnuti smo naprijed, gledamo sugovornika u oči, kimamo, smiješimo se. Uredno primjenjujemo neverbalne znakove slušanja

Za svaki slučaj, pribjegnemo i verbalnim znakovima: Aha, Mhm, Da ili njegova napredna inačica Mda koja bi značila da duboko promišljamo ono što čujemo. 

Uz Mda pomaže zagledati se na par trenutaka u daljinu, onako filozofski. Pustimo da znakovita šutnja kaže svoje i pri tome mislimo na to kad nam ističe parking. Čisto da ne skuže da pretjerujemo s kimanjem i prečesto govorimo Aha.

Vežite se, tek smo počeli

Pasivno slušanje je, naizgled, manje pristojno. Ne trudimo se zavarati protivnika. Ne da nam se. Prepuštamo se slušanju. Poruku koju čujemo ne prerađujemo.

Što bi narod rekao – na jedno uho uđe, na drugo izađe. 

Zavalimo se u stolicu, napola okrenuti od osobe koja govori, pogled nam luta od vrha cipela do goluba na grani.

Čupkamo končić na rubu rukava. Borimo se s povremenim zijevom kako znamo i umijemo – širenjem nosnica umjesto usta, prekrivanjem usta rukom i slično. 

Zgodno skroz. 

Prosuđivanje – tu smo već uključili mozak i obrađujemo informacije.

Dok osoba govori, mi to lijepo selektiramo, klasificiramo, stavljamo u ladice i lijepimo etikete.

Sugovornik nije stigao ni do treće rečenice, a mi se već naradili. Posao može biti i iscrpljujuć ako se stvarno potrudimo. 

Vrlo brzo sve razumijemo, a i znamo – što osobi treba, ne treba, što je muči i koja rješenja i savjete joj odmah možemo dati. Pa to i napravimo čim nam se pruži prilika.

Otimanje riječi odlično ide uz prosuđivanje. Ne želimo slušati – želimo govoriti pa vrebamo priliku za vlastiti nastup. Dok (pseudo) slušamo, smišljamo što ćemo reći.

Neoprezni sugovornik možda neće ni primijetiti da nam se u glavi roji tisuću fantastičnih ideja koje će zasjeniti sve što je izgovorio.

Čekamo da zastane, nestrpljivi smo, lupkamo prstima ili se igramo nekim predmetom. Jednom mora udahnuti, a tada – voila!

Davanje savjeta – slušamo osobu. Naše su namjere dobre, želimo pomoći, a znamo i kako. Za svaki njen problem imamo dva savjeta i tri rješenja. 

Vještiji među nama će ublažiti prijelaz kratkim uvodom:

Ovo što čujem me podsjeća na…

Oni manje vješti idu u glavu:

To ti je isto kao kad sam ja… ili još bolje – Moraš/Trebaš…

I sipamo rješenja i savjete iz rukava.

Zanemarujemo pri tome zbunjeni izraz lica druge strane, promjenu tona glasa, kraće rečenice, duže stanke, sve dok konačno ne utihne i prepusti se našim stručnim rukama. 

Ponekad ćemo dobiti otpor, ljutnju. Onda kad je sugovornik nezahvalan, a mi mu samo želimo pomoći. Tada je moguće da upadne u zamku obrambenog slušanja.

Obrambeno slušanje – osjećamo da nas samo žele napasti i kritizirati. Nitko nas, zapravo, ne razumije. 

Love se za svaku našu riječ, i to doslovno. 

Zanemaruju naše osjećaje, pozadinu, kontekst priče (doslovno slušanje). 

Sve to rade samo zato da bi krenuli u napad (slušanje iz zasjede). 

Pri tome čuju samo ono što im paše, potpuno ignorirajući nama vrlo bitne stavke (selektivno slušanje). 

I konačno – potpuno preuzimaju razgovor. 

Monopoliziranje – ima tih nekih ljudi i/ili situacija u kojima osoba preuzme mikrofon i ne pušta. Ta osoba ima što za reći, a zna i kako.

Monolog može biti stručan, edukativan, do neke mjere i zanimljiv. 

Budite sigurni da vješto upravlja disanjem. Svojim i vašim. Onog trenutka kad uhvatite dah da nešto kažete, počinje novi pasus. 

Poigrajte se – otvarajte usta kao da ćete nešto reći u trenutku kad monopolista mora izroniti na površinu i udahnuti. Svaki put, bez iznimke, čim zinete, počet će nova rečenica, tema, digresija. 

Kod monopoliziranja smo mi ostali tu da, za promjenu, slušamo. Nije bitno slušamo li aktivno, u najboljem smislu te riječi. Dok god smo tiho i ne zijevamo.

Za vježbu…

Tehnologija nam je podarila besplatan poligon – društvene mreže. Iako pisanoj online komunikaciji nedostaju bitne dimenzije (neverbalne – mimika, geste, ton, boja glasa, dikcija, dinamika, koje donekle možemo nadomjestiti vještim pisanjem i emotikonima), to nas ne sprječava da (ne)slušamo.

Bacite oko na komentare na društvenim mrežama. Prvo one koji vas iritiraju. Pokušajte ih svrstati u vrste ne-slušanja opisane u ovom tekstu. 

A sad pogledajte svoje komentare drugima. Pogotovo one koji nisu potaknuli ugodnu, konstruktivnu raspravu. 

Bacila sam oko na svoje pisanije i mogu se pohvaliti da rijetko primjenjujem pseudo i pasivno slušanje, a protiv otimanja riječi i davanja savjeta se borim. Ponekad pobijedim. Kad je tekst stvarno dobar, a autor stvarno simpatičan. Meni. To je sve što ću priznati.

Istovremeno, bez problema mogu prepoznati kako netko drugi ne sluša. Omiljena mi je kombinacija slušanje iz zasjede začinjeno selektivnim i doslovnim slušanjem. Tu kombinaciju lako prepoznate, naprimjer:

Osoba napiše zanimljivu objavu. U prvom komentaru joj netko ispravi tipfeler. Onda je upozore da nije naveden izvor fotografije. I konačno krene rat oko četvrte riječi u osmom retku koja za kontekst objave nije bitna. 

Čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da se zagleda u daljinu i uzdahne. 

Mda…

P.S. Sve vrste ne-slušanja spadaju u tzv. nepošteni razgovor 😊

Podijeli


O autoru:

Mirela Vuletić

Trenerica opće prakse koja se dva desetljeća trudi od bankara napraviti samo ljude koji razgovaraju s ljudima kako bi im olakšali život.

Povezane novosti