Split Tech City je zajednica sastavljena od tvrtki, udruga, institucija, meetupa i pojedinaca koji su posvećeni razvoju tehnološkog sektora u Splitu i regiji.
Postani član
Prije više od godinu dana cijeli svijet je doslovce stao i prisilio nas da se prilagodimo i učimo živjeti po novim pravilima. Iako je od tada pa do danas došlo do bitnih promjena, i dalje nam tradicionalna druženja sve češće zamjenjuju ona online.
Osim na privatnom planu, pandemija je generirala promjene i na poslovnom i obrazovnom. Osnovne i srednje škole te fakulteti prešli su na online program, jednako kao i svi poslovi koji ispunjavaju barem osnovne uvjete za digitalno poslovanje.
Nekima je život ispred računala došao poput iznenadnog pljuska za vrijeme ljetnih vrućina, dok drugima takav način (iz više razloga) predstavlja najgoru noćnu moru. Ovi prvi gledaju samo pozitivne strane – nema višesatnog spremanja i putovanja do posla/škole/fakulteta, a udobno zavaljeni na kauču s laptopom u krilu izvršavaju svoje obaveze.
Ipak u ovom tekstu ću se najviše bazirati na obrazovanje – online edukaciju, njene prednosti, nedostatke te iskustva ljudi na koje je ova promjena najviše utjecala – učenike i studente.
Autor ove rime sigurno nije mislio da je đačko doba najljepše jer stojiš doma uz laptop u zamračenoj sobi, pokušavajući upiti što više znanja dok ti istovremeno internetska veza puca i svako treću riječ koju čuješ pokušavaš sklopiti u smislenu cjelinu (ok, možda sam malo pretjerala, ali nadam se da shvaćate poantu).
To doba je najljepše jer si okružen ljudima, imaš priliku učiti od apsolutno svih – profesora, mentora, prijatelja… Upoznaješ kolege s kojima imaš zajedničke interese, potičete jedni druge, zajedno usvajate znanja, dijelite i lijepe i one manje lijepe trenutke, nervirate se za vrijeme ispitnih rokova, preskačete predavanja zbog kave… (hej, ne odobravam ovo)!
Premda je u početku većini ljudi ideja online obrazovanja bila privlačna, više od godinu dana nakon priča je ipak malo drugačija. Više puta sam od različitih skupina imala prilike čuti kako su jedva dočekali povratak u školske klupe. Da ne biste mislili kako subjektivno zagovaram tradicionalnu edukaciju (iako jesam 😜) provela sam jednu malu anketu i dobila sljedeće rezultate:
Od ukupno 91 ispitanika čak njih 63 (69%) glasovalo je za tradicionalnu edukaciju, a svega 23 (31%) za online! Ispitanici su bili različitih dobnih skupina i zanimanja, a u nastavku vam donosim stajališta nekolicine sudionika (svi su pristali da im za potrebe članka objavim puno ime i prezime).
“Na tradicionalnim predavanjima imam više koncentracije. Obično sam, dok su na faxu bila online predavanja, u isto vrijeme kuhala ručak, spremala po stanu i slično.”
“Osjećaj distanciranosti u online okruženju prenosi mi se i na učenje, tj. osjećam se distancirano od predmeta poučavanja, a tijekom online nastave nisam u mogućnosti biti u potpunosti mentalno prisutna.”
“Kod formalnog školovanja i edukacija do kojih mi je dosta stalo i za koje sam voljan platiti značajniju svotu novca biram susret uživo kako bih mogao osjetiti energiju predavača, lakše doći do povratne informacije i slično. Online mi je super kod edukacija za koje još nisam siguran da ih želim u potpunosti konzumirati.”
“Odlučila bih se za online, a razlog je jednostavnost. Smatram da smo se više-manje svi uhodali u taj sustav obrazovanja i ne moramo trošiti vrijeme na putovanje, posebice po ljetnim vrućinama.”
“Preferiram online jer mi čini život jednostavnijim: ne moram se spremati i putovati do fakulteta niti gladovati do neke veće pauze. U ovom slučaju nedostaje druženje s kolegama no ako ne govorimo u kontekstu covid mjera, onda se to druženje može lako nadoknaditi u slobodno vrijeme.”
Naravno, postoje i zagovaratelji tzv. hibridnog modela:
“Za mene je idealan hibridni model: networking je bitan aspekt i iz tog razloga volim tradicionalan način, ali kod online edukacije mi se sviđa fleksibilnost.”
“I tradicionale i online edukacije imaju svojih prednosti; volim energiju uživo, ali slobodu online.”
“Mislim da nas je ova pandemija naučila kako da iskoristimo sve čari online educiranja, a da više cijenimo i tradicionalna događanja. Nekakav mix obje vrste mi se čini idealan, ovisno o vrsti edukacije, osobnim preferencijama te sveukupnim obavezama.”
Kao što su i sami ispitanici potvrdili – online obrazovanje ima svojih prednosti, ali puno više nedostataka. Često zaboravljamo da nemaju svi neograničen pristup tehnologiji (sjetimo se samo učenika s područja pogođenih razornim potresom), niti roditeljsku podršku pa im nedostaje bliski kontakt s učiteljima.
Ovakan način obrazovanja imao bi smisla kada bi bio prilagođen najmanje opremljenim i infrastrukturno najslabijim učenicima. Digitalizacija za sobom povlači i širu uporabu nove tehnologije i inovacije u nastavi, a dok se to ne realizira na pravi način, samo povećava nejednakost između učenika i smanjuje učinkovitost obrazovanja.
Ipak, teško da ikakav model online obrazovanja može zamijeniti ćakulu i smijeh na hodnicima obrazovnih ustanova i zajedničko ponavljanje gradiva tik prije ispita!
Pojedinci govore kako je mladima oduzeta godina dana života, i naravno da se slažem kako zatvaranje i onemogućavanje klasičnog oblika edukacije (a i života) nije najsjajnije rješenje, ali glagol “oduzeti” mi je ipak malo pretežak.
Nema te godine koju zdrav čovjek ne može nadoknaditi i dok svjedočimo ružnim prizorima prometnih nesreća/ljudi na respiratoru/sveg ostalog crnila možemo biti zahvalni što na svijet ipak gledamo iz vlastitog doma, a ne iz bolničke sobe.
A tko želi učiti (ili napraviti bilo što od svog života) za to ionako uvijek pronađe način!
*Hvala svima koji su odlučili podijeliti svoja stajališta i time dali doprinos nastanku ovog teksta.
Podijeli
