„Do prije godinu i pol, dok nismo čuli za Mrvoša, startupa u Splitu praktički nije bilo. Postojale su tvrtke, ali nisam znao ni za jedan startup, nisam čuo da je netko uspio ili nešto napravio. Samo jedna pozitivna priča je potaknula ljude da se zainteresiraju i shvate da se može! Zbog toga smatram da je potrebno prenositi što više sličnih poduzetničkih priča iz Hrvatske, bilo o neuspjesima ili uspjesima;  ponekad su priče o nesupjesima korisnije od onih uspješnih. Zadovoljstvo je čitati o tuđim iskustvima; svi su imali poteškoća, nije se vjerovalo u njihov uspjeh, ali su uspjeli – takve priče te doslovno dižu kad je najgore“, rekao nam je u opuštenom razgovoru 23-godišnji student Josip Lažeta, i sam poduzetan mladić koji razvija svoj startup, potvrdivši nam tako da je prenošenje ovakvih priča zaista korisno startup zajednici! Danas vam donosimo upravo iskustvo Josipa i njegovih kolega, koji su na dobrom putu prema istinskom uspjehu.

Josip je, kako sam kaže, bio tipični pasivni student: „Čak sam dva puta ponavljao prvu godinu računarstva na FESB-u. Jednostavno nisam imao volje učiti. Upisao sam faks ne zato što sam volio računarstvo, nego zato što volim računala, igrice i internet. Kad sam se prebacio na stručni studij, gdje je bilo manje ljudi, počeo sam se pitati gdje se zapravo vidim i čime se želim baviti nakon fakulteta. Tek tada sam se trgnuo i aktivirao što se tiče razgovora s profesorima, konzultacija i samoedukacije, no ni tada nisam koristio sve što fakultet nudi. Istina, na faksu nedostaje praktičnih radionica i profesori se ne mogu dovoljno posvetiti svakome pojedinačno, ali zaista daju svoj maksimum, susretljivi su i uskaču. Ako idete na konzultacije, na koje ide oko 1% studenata, sve će vam objasniti! Ako se ne posvetite nečemu, nećete u tome biti dobri.  Sve ostalo su izlike!“

U to su ga vrijeme počeli zanimati mikrokontroleri i praktični rad, no tek je na nagovor prijatelja odlučio imati praktični završni rad. On je odabrao uređaj za miješanje koktela, a njegov prijatelj Jakša Vidović samoodrživu info stanicu. Kad su to realizirali, shvatili su da bi trebali pokušati ‘progurati’ jednu od tih ideja. Odlučili su se za razvijanje Jakšine ideje jer su tu vidjeli više prostora za prilagoditi, proširiti i nadograditi uređaj. Pridružila su im se i dvojica prijatelja, Toni Tošić i Krešimir Raguž.

„Poznavali smo se cijeli život. Nas trojica smo zajedno upisali prvu godinu preddiplomskog studija Računarstva, dok je Jakša bio na Elektronici. Međutim, različite grupe na fakultetu su nas pomalo razdvojile, njih dvojica su na vrijeme diplomirali, bili na Erasmus razmjeni na zadnjoj godini i stekli zvanje magistra, dok smo Jakša i ja ‘lutali’ i na kraju završili na stručnom studiju Računarstva. U svakom slučaju, teško je nekoga uvjeriti da u početku radi za vas volonterski, ali tu su prijateljstvo, razum, želja za stjecanjem iskustva i obogaćivanjem CV-a… Potaknuli smo ih i počeli raditi; svi smo se maksimalno žrtvovali, uložili slobodno vrijeme, a Jakša i ja i svoj novac… To je bio danonoćni rad iako nismo znali hoće li naš projekt uspjeti. Svatko kaže da su poduzetnici bahati i uvjereni u uspjeh, ali mi nismo bili takvi. Tu nas je bilo četvero, a kad se na papir stave četiri inžinjerske plaće i održivost, ne trebaš biti ekonomist da shvatiš da se dugoročno tako ne može“, prepričao je Jakša početak rada na ideji do koje su došli u siječnju 2015. godine.

Ubrzo su osnovali tvrtku Chain technology kako bi cijeli projekt doveli na ozbiljniju razinu te kako ne bi sve ostalo samo na prijateljskoj suradnji. Ipak, nisu bili informirani o dobivanju poticaja za samozapošljavanje, tako da su tu izgubili veliki početni priljev novca. Svakodnevno su mijenjali sadržaj software-a i izgled uređaja, koji su nazvali ‘Lucky4You‘, a svojim najboljim potezom smatraju prijavu na Poduzetnički kamp Solin.

„Od svih smo o Kampu čuli samo pozitivne komentare, no u to vrijeme ni Mrvoš još nije bio toliko populariziran pa nismo ni imali predodžbu koliko zapravo Kamp vrijedi. Nismo znali pripadamo li tamo, no prijavili smo se u zadnji tren; poprilično sam uvjeren da bismo se već raspali kao ekipa da to nismo učinili – nitko od nas nije studirao ekonomiju, ne razumijemo se u pisanje poslovnog plana i u to na koji način trebamo pristupati općinama, gradovima i sl. Mi smo primijetili prostor za razvijanje, ali nismo znali kako ga iskoristiti. Osvojili smo prvu nagradu, što nas je promijenilo i ohrabrilo, bilo je to vrhunsko priznanje koje nas i dalje drži“, priča naš sugovornik.

Nagrada za prvo mjesto bila je godina dana besplatnih usluga Poduzetničkog centra Solin, što oni, kako kaže Josip, koriste maksimalno: „Kad pogledate koliko ima rupa, prepreka i stvari na koje vas nitko neće upozoriti kad krećete u poduzetništvo, to vas koči pa ste u strahu i premišljanju hoćete li uopće ići dalje s idejom. Međutim, kad imate institucije koje rade takav posao, i to s velikim guštom poput gospođe Ivane Ninčević, predsjednice solinskog Poduzetničkog centra, i njene ekipe, onda vam je mnogo lakše! Oni su nam tu svakodnevno sa savjetima, kontaktima i medijskom podrškom, a uz njihovu pomoć smo napisali i projekt za HamagBicro. Osim toga, povezali su nas s Poduzetničkim inkubatorom u Klisu, gdje smo dobili prostor, pa smo često i kod njih u uredu. Uglavnom, najljepša strana priče o Kampu je upravo entuzijazam ljudi iz Poduzetničkog centra Solin, svima ih preporučujemo!“

Nakon osvajanja prvog mjesta još više su prionuli na posao: „Odlučili smo početni uređaj razviti u mobilni interpretacijski centar. Najveći je problem bio što nam se uređaj nije sviđao izgledom, ali ohrabrili su nas da je to samo faza razvoja pa smo se uhvatili posla. Tu smo napravili još jednu veliku grešku, ali svatko uči na svojima – dugo smo čekali na pomoć, čak smo sami crtali i tražili okolo tko nam može pomoći, ali nikako nismo uspjeli riješiti problem redizajna. Bilo je tako sve dok Ivana Ninčević nije predložila da će pitati prof. Kezića da održimo prezentaciju studentima Arhtekture i od njih potražimo pomoć. Jakša i ja smo održali kratku prezentaciju i prijateljski pristupili studentima – Mi smo vam kolege, trebamo savjet i pomoć, vi možete dobiti iskustvo i preporuku i svi smo u plusu! Tjedan dana se nitko nije javio i već smo se obeshrabrili, ali onda su nas kontaktirale dvije studentice s idejom autobusne stanice i odmah nas ‘kupile’.“

Dakle, samoodrživa info stanica koja pruža korisnicima razne usluge, od punjenja mobilnih uređaja preko wi-fi pristupa do interakcije s posebno prilagođenim sučeljem, unaprijeđena je u mobilni interpretacijski centar. Kako Josip kaže, cilj je ostao indentičan – priuštiti korisniku sve potrebne informacije i približiti mu kulturnu i povijesnu baštinu okoline. Lucky4You je odlično rješenje i za ruralne sredine jer im pruža inovativan način za prezentaciju svog sadržaja, neovisno o gradskoj mreži i pristupu energiji. Kako su problemi modernog korisnika nedostupnost brzih i pouzdanih informacija, kao i pristup Internetu na nepoznatom teritoriju, Lucky4You se pokazao kao inovativno rješenje koje poboljšava informiranost korisnika, podiže razinu usluge turističke zajednice, podiže poslovanje obrtnicima i manjim poduzetnicima, a uz sve to podiže i svijest o samoodrživim, energetski neovisnim, sustavima.

Na pitanje u kojoj su trenutno fazi, Jakša odgovara: „Iako smo i dalje bez plaća i prihoda, napredovali smo u odnosu na prije nekoliko mjeseci – gotovi smo s redizajnom, imamo kvalitetan proizvod, zainteresirane kupce, riješen koncept, razrađen poslovni plan do detalja, prošli smo na HamagBicro-u sve dosadašnje faze evaluacije, prošli smo na Nacionalno studentsko startup natjecanje, nigdje nam nisu zatvorena vrata. Proizvod još nije fizički izrađen, trenutno smo u pregovorima za financiranje prototipa, a prioritet nam je izraditi ga do ljeta. U svakom slučaju, napredujemo i razvijamo se.“

Što se tiče odnosa s ostalim startupima i članovima IT zajednice, Josip ističe da su svugdje prijateljski dočekani, razmjenjuju savjete i mišljenja te je sve više prijateljski nego kompetitivno nastrojeno: „Svakim danom učimo, razvijamo se i povezujemo. U našem poslu networking ima ogroman značaj; ako ne znate ljude, nemate kome prezentirati svoju ideju, nemate se kome ni obratiti za pomoć. Koliko sam primijetio, cijela IT zajednica je otvorena, spremna pomoći, uputiti vas i dati dobar savjet. Što se tiče odnosa unutar našeg tima, često se šalimo da ćemo u ringu donositi najteže odluke. Kad nekoga znate cijeli život, to je ogromna prednost jer znate kako razmišlja. S druge strane, u nekim situacijama nastane kaos jer smo svi tvrdoglavi. Ipak, svi smo zaduženi za različite dijelove posla pa svatko u svom području ima glavnu riječ. Dnevno smo skupa preko 12 sati, ali funkcioniramo vrhunski.“

Josip je optimističan u vezi budućnosti Mobilnog interpretacijskog centra; uvjeren je da će uspjeti jer se radi o nečem jedinstvenom u svijetu, ali ne sumnja da će biti i drugih projekata uz ovaj. Kako kaže, najveći problem njihovog sustava je što ne mogu proizvoditi serijski jer software moraju prilagoditi svakom klijentu. Zbog toga vjeruje da će u bliskoj budućnosti tražiti zaposlenike jer su čak i u ovoj fazi preopterećeni.

Pitali smo Josipa što poručuje mladima koji ulaze u poduzetničke vode i razvijaju svoje ideje, a on nam je rekao:

„Ako imate ideju, obratite se poduzetničkim inkubatorima za savjete i informacije, ali prije svega ‘stanite na balun’ i shvatite koliko vi i vaša ideja vrijedite! Ne tražite izlike u novcu i vremenu za ne krenuti jer uvijek postoji način! Kad krenete, onda kreće borba, ali najvažnije je krenuti!“