Ljetni ispitni rok. Pisao sam ispit iz jednog predmeta koji mi nije baš bio drag niti me previše zanimao. Bio je uobičajeni vrući splitski dan, žega se osjećala čak i u učionici. Nisam bio baš dobro naučio neke formule, pa sam pripremio šalabahtere na kojima sam sjedio i povremeno bacio pogled.

Nervoza me uništavala, znojio sam se i bilo je očigledno da nešto muljam. Moj profesor, iskusni lisac,  me vrlo lako skužio, te glasno upitao:

“Durakoviću, što ti je to među nogama?”

Cijela dvorana je prasnula u smijeh. Odgovorio sam onako posramljeno:

“Ništa…”

Smijeh je bio još jači.

Poslije toga mi je rekao da mu dam šalabahter koji sam mu poslušno predao. Pogađate; pao sam ispit. To mi je ujedno bio i zadnji put da sam prepisivao.

S obzirom da je trenutno sezona kolokvija, a bliži se i ispitni rok, pokušat ću opisati dobre i loše strane prepisivanja na kontrolnim radovima, kolokvijima i ispitima te ispričati neka svoja iskustva iz perspektive studenta, a potom i predavača.

Kada prepisivati?

Situacije u kojima bih se odlučivao za prepisivanje su varirale. Mogu reći da nikada nisam planirao položiti predmet prepisujući. Uvijek sam učio, prepisivanje je bila opcija za slučaj da neću stići naučiti.

Najčešće bih prepisivao u situaciji nepravednog predavača. Primjerice, ispit iz jednog predmeta se sastojao od osam pitanja (četiri zadatka i četiri teorijska pitanja). Ma koliko dobro naučili, niste mogli vremenski sve stići napisati, jer je predavač tražio poprilično detaljne i opširne odgovore na teorijska pitanja.

Za zadatke je također trebalo potrošiti poprilično vremena, jer nisu bili trivijalni. Šturo napisani odgovori bi donosili nula bodova ili neku siću.

Drugi razlog je bio kad sam smatrao da znanje stečeno na tom predmetu nije od neke velike koristi. Većinom dosadna, suhoparna teorija iz predmeta koji su doslovno prelijevali iz šupljeg u prazno. Ukoliko je još pri tome i predavač bio nepravedan, to je bila dobitna kombinacija za prepisivanje.

Treći razlog za prepisivanje je bio i najčešći. Primjerice, naučeno 70% gradiva, dok se ostatak nije stigao pošto League of Legends ne smije patiti zbog ispita. Za osiguranje u slučaju da mi se sudbina naruga na  kolokviju i podijeli loše karte (pitanja čije odgovore nisam naučio) odlučivao bih se pripremiti za prepisivanje tih 30% gradiva.

To je bio moj as u rukavu, kojeg sam po potrebi mogao iskoristiti. Zanimljivo, u većini slučajeva dolazilo bi barem jedno pitanje koje nisam naučio. Murphy ga je ponekad znao baš dobro zakuhati pa je nekoliko puta većina pitanja znala doći iz tog malog dijela od 30% gradiva.

Pored prethodnih razloga za prepisivanje, imao sam i jedno pravilo kojeg sam se slijepo držao. Nisam prepisivao u situacijama kad ne bih ništa naučio. Jednostavno nisam izlazio na taj ispit i sljedeći put bih se bolje spremio. Šansa da ću prepisati cijeli ispit je bila jako mala, a nisam htio riskirati biti uhvaćen.

Kako sam prepisivao?

Svatko ima svoju najdražu metodu koju koristi prilikom prepisivanja na ispitu. Ja sam koristio samo dvije.

Prva je klasični šalabahter, napisan sitnim slovima, ali dovoljno velikim da se tekst može pročitati s dva metra udaljenosti. Idealno za ispite s pitanjima čiji su odgovori kraći, maksimalno do četiri ili pet rečenica. Šalabahtere sam pripremao dan ili dva prije ispita.

Zanimljiva stvar koju sam shvatio tijekom pripreme i pisanja šalabahtera je da se dobar dio gradiva nauči pripremajući i pišući šalabahtere. Kasnije sam to zapažanje pretvorio u metodu učenja pa sam se se za kolokvije i ispite pripremao pišući na papir. Ovakva metoda učenja zahtijeva malo više potrošenog vremena, ali nekako bi sve ostalo zapamćeno “u prstima.” Kada dobijete pitanje na ispitu, odmah znate odakle krenuti i šta napisati.

Maksimalna dozvoljena količina šalabahtera je iznosila deset komada. Nikada nisam išao iznad tog broja, jer je kopanje po šalabahterima odličan recept za biti uhvaćen. Pojedini šalabahter nikad nije sadržavao više od dva odgovora, tako da točno znam gdje se nalazi odgovor na pojedino pitanje.

Strategija je bila jednostavna. Zauzeo bih mjesto u početnim redovima u učionici, treći ili četvrti red, po mogućnosti do zida, tamo gdje je predavaču otežan prolaz za šetanje i loša vidljivost zbog kosine kuta.

Za vrijeme dok predavač dijeli ispit škicnuo bih na pitanja i dok još traje podjela papira, brzinski pronašao šalabahtere koji mi trebaju, rasporedio ih i stavio ih ispod lijevog kvadricepsa/noge. Ostatak je išao u džep, da mi ne smeta.

Blago odmaknut od stola, pogled prema dolje, čitao bih s šalabahtera i lagano pisao na papir. Nakon uspješno prepisanog pitanja i u pogodan trenutak, munjevitim pokretom prebacio bih prepisani šalabahter ispod desne noge, a sljedeći pozicionirao da mi bude vidljiv za prepisivanje.

Ova metoda zahtijeva i malo vježbe, uigranost i hladnokrvnost. Ukoliko ste osoba koja se znoji, vrpolji i ne znate sakriti nervozu, nemojte ni pokušavati.

Pored šalabahtera, druga metoda koju sam koristio je metoda “podmetanja.” Idealno za ispite na kojima unaprijed znate koja bi pitanja mogla doći i kada su odgovori većeg obima. Primjerice, kad je odgovor na pitanje veličine jedne stranice A4 papira.

Prethodno se napišu odgovori na pitanja, svaki odgovor na poseban papir. Prije ispita se pripremi malo veći broj iste vrste papira, da se može pisati ispit na njih. U te “prazne” papire se ubace papiri s napisanim odgovorima te se sve skupa drži na stolu za vrijeme ispita.

Većina predavača podijeli po jedan papir na kojem možete pisati i ne daje veću količinu papira na korištenje pa se ne morate pravdati zašto imate prazne papire na stolu.

Kada ispit počne, pogledate koja pitanja su vam došla i pišete odgovor na ona koja ste naučili. Odgovore na pitanja koja ne znate, a imate ih spremne u “praznim” papirima, u prigodnom trenutku samo izvučete iz gomile papira i “podmetnete” u papire na kojima pišete ispit, kao da ste taj odgovor upravo napisali.

Ova metoda je možda najelegantnija od svih i nije stresna. Na ispitu jednostavno možete uzeti svežanj “praznih” papira u ruke, pronaći papir s odgovorom i staviti ga na stol.

Kako ne prepisivati

Nikada nisam prepisivao na usmenom ispitu, dakle samo na klasičnom pismenom ispitu. Sama pomisao prepisivanja na usmenom ispitu graniči s ludošću. Zbog pandemije, neki usmeni ispiti više nisu uživo, već on-line pa se situacija promijenila. Ipak, kako toga nije bilo u moje vrijeme, nemam nikakvog iskustva po tom pitanju.

Što se tiče pismenih ispita, jedna od učestalih pogrešaka prepisivača je dizanje pogleda s papira i gledanje u predavača za vrijeme ispita. To je “red flag” i osobno čim vidim takvog studenta, držim ga na oku cijelo vrijeme. Osoba koja je naučila gradivo i koncentrirana je na ispit, ne gleda okolo. Većina prepisivača baci nagli pogled prema predavaču da vidi gdje se nalazi i procijeni pogodnost trenutka za prepisivanje. Ako baš morate, odradite to lagano i bez privlačenja pozornosti na sebe.

Očigledni znakovi poput nervoze, znojenja, crvenila, okretanja, vrpoljenja na mjestu i komešanja su predavaču dobar indikator da pokušavate nešto. Kontroliranje ovih simptoma ovisi od osobe do osobe i ukoliko ih ne možete zauzdati, nemojte ni prepisivati.

Kako se pored ispita može prepisivati i zadaća, projekt, seminar i slično, predavač vas može vrlo lako uhvatiti i na tim stvarima.

Ukoliko prepisujete neku zadaću od kolege/prijatelja, nemojte samo kopirati i predati to u izvornom obliku. Promijenite barem jednu trećinu zadaće i dobro provjerite točnost onog šta kopirate. Možete se lako osramotiti ukoliko kopirate nešto netočno i imate identičnu grešku kao kolega.

Nadalje, ne dijelite vaše zadaće kolegama – parazitima koji samo kopiraju vaš rad i od kojih nikad nemate nikakve koristi (u smislu pomaganja i kolegijalnosti). Nagledao sam se slučajeva gdje su pojedinci predavali zadaće kopirane od riječi do riječi, do te mjere da su ostavljali i ime kolege od kojeg su iskopirali zadaću u “svom” radu.

Kako predajem na programerskim predmetima, čest je slučaj da pojedinac riješi zadatak dok ostali iskopiraju njegov programski kod. Za takve situacije imam jedan zgodan programčić koji mi vrlo vjerno prikazuje postotak sličnosti u programskom kodu, pa je lako zaključiti tko je od koga prepisivao:

Kazne su najčešće ponovo pisanje prepisanih vježbi uz dodatna usmena pitanja na obrani i kazneni seminar iz neke naprednije cjeline. Mali detalj koji daje posebnu čar kaznenom seminaru je taj da se seminar ne brani ispred mene i kolega iz klupe, nego prepisivač mora snimiti i upload-ati snimku na YouTube, tako da se cijela razvojna zajednica može okoristiti (ne)znanjem pojedinca. Snimka se ne smije uklanjati s YouTube-a do kraja semestra.

Zadaće koje možete riješiti na više načina (programski kod, zadatke iz matematike, fizike i slično) nemojte prepisivati od ostalih. Eventualno možete pogledati tuđi rad kako biste shvatili ideju, ali rješenje trebate napisati sami.

Definitivno nemojte koristiti raznorazne bubice, mobitel i slično. Previše riskantno i jednostavno se ne isplati riskirati poziv na etičko povjerenstvo i gubitak prava studiranja.

Zaključak

Iako do tada nisam razmišljao o tome i kako sam bio učenik/student koji je jako rijetko prepisivao, shvatio sam kako postoji trade-off koji morate prihvatiti kad se odlučite na prepisivanje.

Postoje dva moguća ishoda kod prepisivanja, pozitivni kad uspijete i negativni kad ste uhvaćeni. Međutim, negativni ishod dolazi s gorkim posljedicama. Pored onih očiglednih da padate ispit, riskirate polaganje predmeta do godine ili izlazak na etičko povjerenstvo, riskirate i gubitak poštovanja predavača prema vama kao prema osobi.

Par godina nakon što sam diplomirao i počeo predavati na fakultetu, shvatio sam koliko ne volim kada mi studenti pokušavaju varati/muljati iza leđa. Općenito ne volim ljude koji varaju i muljaju iza leđa. Uostalom, tko ih voli?

Nakon šta otkrijem studenta prepisivača/varalicu, izgubim respekt prema tom studentu. Ma koliko se ta osoba poslije trudila da popravi stvar, teško bih vjerovao u to šta govori. Kad mi donese vježbu, seminar ili projekt, uvijek sam sumnjičav i pitam se je li to zaista taj student napisao pa obično postavim malo više pitanja kako bih eliminirao sumnju.

Naravno, postoje situacije u kojima sam se odlučivao za prepisivanje zbog raznoraznih okolnosti. Sladak okus nakon uspješno prepisanog pitanja i onog lijepog osjećaja izlaska iz učionice znajući da je prolazna ocjena osigurana – usporedio bih s okusom ukradenih trešanja.

Zna se da je najslađe bilo ići u lupeštvo krađe trešanja u najškrtijih susjeda i onih koji brane stablo puškom ptičarkom, a ne kod onih koji bi rekli: “Djeco, momci, cure uberite koliko hoćete.”

Jeste li od onih koji vole krasti trešnje, odlučite sami. 😛