Većina nas voli se pohvaliti i natjecati jer je to ukorijenjeno u našem genetičkom kodu. Ponos je neizbježan kada završimo neki težak projekt i želimo podijeliti taj uspjeh s drugima.

Osjećaj je prekrasan kada o svom postignuću ispričate barem desetero ljudi s kojima ste bili u kontaktu. To dolazi iz našega ega, kojeg svi posjedujemo.

Najopasniji su oni koji tvrde da ga nemaju jer time negiraju nešto osnovno za ljudsku prirodu. Ipak, tema o egu može pričekati. Ono o čemu sada želim razgovarati je reakcija ljudi na vaše vijesti i koliko je taj spektar širok.

Ako pratite moj rad, znate da sam neobičan srednjoškolac, neobičan brat, unuk i, nadam se, u budućnosti, mnogo toga još. To je predivno, sve dok ne postane problem.

Svi smo mi različiti, ali neki manje ili više odskaču od prosječne osobe koju imamo u glavi i to je u redu, to trebamo slaviti. Razlike nas povezuju. Barem ja to tako vidim i uvijek je prekrasno upoznati nove ljude.

Nažalost, postoje ljudi koji ne vole drugačije i one koji iskaču iz “kutije”. To je u redu sve dok takvim osobama ne damo moć nad drugačijima. Kada se to dogodi, dolazi do prepreka i problema, osobito kod mladih. I ja sam to iskusio, ali ne svojom krivnjom.

Ne hvalim se često svojim projektima, uspjesima i novostima, osobito ne u školi, sada iz potpuno opravdanih razloga.

Nedavno se dogodilo da nisam bio ja taj koji se hvalio, već školsko osoblje koje je pohvalilo jedan moj uspjeh. Dio učenika i profesora bio je dio tog događaja. Rezultat? Mala grupa osoblja se okrenula protiv mene, s lažnim optužbama i sada sam pod povećalom.

Biti ću potpuno iskren, često izostajem s nastave. U školskoj godini ‘23./’24. izostao sam točno 300 sati, što je malo više od 25% ukupne kvote sati. Unatoč tome, držim visoki prosjek (iznad 4.2) i među najboljima sam u razredu. Ni jedan profesor nema problem sa mnom, ali netko drugi ima, pa postoji problem sa mnom?

Vraćam se na naslov: nekada je bolje maštati i raditi u mraku, jer

kada te nitko ne nadgleda, možeš biti onakav kakav jesi.

Puno je lakše raditi kada znaš da svjetlo nije upereno u tebe i nema ljudi koji bi ti zbog nusprodukta od rada na onome što voliš, prigovarali i pokušavali te srušiti.

Želio bih iz ovog iskustva prenijeti jednu stvar: sljedeći put kada se budete htjeli pohvaliti svojim uspjehom ili projektom, zapitajte se koju štetu to može nanijeti ako se kaže krivoj osobi. Raditi u tišini može biti izazovno, ali može vas zaštititi od nepoželjnih posljedica.

Kada radite u mraku, fokusirani ste na ono što volite, a ne na tuđe reakcije.

Tada ste slobodni biti autentični, istraživati svoje granice i stvarati bez pritiska. 

Moje iskustvo je pokazalo da nisu svi spremni ili voljni prihvatiti tuđi trud, rad i, nakon dovoljno odricanja, uspjeh.

Ljudi ponekad vide uspjeh kao prijetnju, osobito ako izlazi izvan granica njihovih očekivanja.

To može izazvati zavist i negativne reakcije. Međutim, to ne znači da trebamo prestati biti ponosni na svoje uspjehe ili ih skrivati. Umjesto toga, trebamo birati s kime i kada ćemo dijeliti svoje priče.

Kroz rad u tišini, razvijamo unutarnju snagu i samopouzdanje koje nije vezano za vanjske potvrde. Time gradimo svoj put prema uspjehu, neovisno o mišljenjima drugih. Rad u tišini omogućava nam da se fokusiramo na proces, a ne samo na krajnji rezultat. I što je najvažnije, omogućava nam da zadržimo svoju autentičnost i integritet.

Konačno, biti drugačiji je dar, a ne teret. Razlike nas čine jedinstvenima i bogate naše živote. Učimo iz različitih iskustava i perspektiva, rastemo i razvijamo se, stoga radite u tišini, maštajte i stvarajte. I budite ponosni na svoja postignuća, čak i ako ih ne možete uvijek podijeliti s drugima. Jer, na kraju dana, važno je ono što vi osjećate i znate o sebi, a ne što drugi misle.

“The vulnerability of sharing your innermost thoughts can be a double-edged sword; the wrong listener can turn your confessions into chains that bind you.” – Unknown