U proteklih dvadeset godina, svijet se neosporno promijenio više nego ikad prije u povijesti ljudske egzistencije.

Ovaj preobražaj sam po sebi nije nužno ni pozitivan ni negativan, već je potpuno subjektivan i ovisi o svakoj pojedinačnoj osobi.

Prisjetimo se primjera online nastave. Dok su neki učenici s oduševljenjem prihvatili ovu promjenu, osjećajući olakšanje i koristeći slobodu koju online nastava pruža, drugi su se suočili s izazovima. Nisu uspjeli pravilno upravljati svojim vremenom, postaviti si ciljeve i održati disciplinu.

Ljudska bića su, iznad svega, društvena bića. Iako varira koliko društva pojedinac treba, postoji neosporna potreba za interakcijom.

Nameće se pitanje – što smatramo društvenim aktivnostima? Je li to samo fizički susret ili obuhvaća i video pozive te poruke?

Dok sve više ovisimo o tehnologiji za komunikaciju, koja pruža nevjerojatne mogućnosti komuniciranja s bilo kim, bilo gdje i bilo kada, moramo držati svijest o granicama.

Međutim, zašto je važno održavati ravnotežu te se i dalje družiti s ljudima u stvarnom svijetu?

Odgovor se krije u tijelu. Hormoni poput oksitocina, prolaktina, kortizola, endorfina, serotonina, dopamina i vazopresina oslobađaju se tijekom stvarnog fizičkog kontakta s osobom. Ovi hormoni doprinose osjećajima povezanosti, zadovoljstva, sreće i manje stresa.

S druge strane, u virtualnom svijetu, prisutnost ovih hormona može biti smanjena ili potpuno odsutna.

S obzirom na našu biološku evoluciju koja se proteže milijunima godina,

jasno je da se ne možemo osloniti isključivo na virtualne oblike komunikacije kao zamjenu za stvarni kontakt.

Tehnološki napredak koji smo postigli unutar samo nekoliko desetljeća nije dovoljan da bi se naša biologija brzo prilagodila takvim promjenama.

Dok promatram ulicu ispred sebe, primjećujem generaciju mladih koja je odrasla u eri tehnologije. Njihove ruke nisu više rezervirane samo za igre na otvorenom; male kutijice koje su nekada bile tek za pozive sada sadrže čitave živote pojedinaca.

U usporedbi sa svojim djetinjstvom, gdje sam više vremena provodio vani ili gledajući televiziju, primjećujem da djeca danas provode znatno više vremena na mobilnim uređajima.

Ipak, najveći izazov leži u činjenici da ova navika digitalne interakcije može postati duboko ukorijenjena u njihovom životu. Djeca će odgađati važne aktivnosti samo kako bi dobila dodatnih 10 minuta na svojim uređajima.

Ova situacija zahtijeva introspekciju, jer dok je tehnologija neosporno korisna, previše ovisnosti može imati negativan utjecaj na razvoj pojedinaca.

U zaključku, rastuća uloga tehnologije u našim životima zahtijeva promišljen odnos. Moramo se prisjetiti riječi Alberta Einsteina:

‘I fear the day that technology will surpass our human interaction. The world will have a generation of idiots.’ Let’s ensure that the marvels of technology elevate our humanity, not eclipse it.” 

Dok iskorištavamo čuda tehnologije, trebamo osigurati da ona podiže našu ljudskost, a ne da je zamagli.

Fotografije: Viktor Viljac powered by Midjourney