Zamislite sljedeću situaciju:

Živjeli ste 60 godina, obavljajući posao koji niste voljeli. Od tih 60 godina, 15 ste proveli spavajući, dok ste barem još 5-10 godina utrošili na razne uređaje koji su vam odvlačili pažnju.

Još od svojih dvadesetih, možda i prije, prestali ste vjerovati da ste stvoreni za velike stvari. Dopustili ste da vas vjetar života nosi kamo god poželi.

Jedne večeri, neispunjeni, legli ste u krevet. No, ubrzo nakon toga, budite se u nepoznatom okruženju, sjedeći na stolici sličnoj onima u čekaonici bolnice.

Podignete glavu i pažljivo razgledate oko sebe, ali mjesto na kojem se nalazite vam nije poznato.

S lijeve strane vidite hodnik koji se pruža sve do beskonačnosti, sa zidovima prepunim plastičnih stolica. S desne strane, samo nekoliko metara od vas, nalaze se vrata od čistog zlata.

Hodnik je mukao, bez ikakvih znakova života.

Pokušavate skupiti misli, ali naglo ste prekinuti kada čujete svoje ime prozvano putem razglasa. Zlatna vrata se lagano otvaraju, otkrivajući bljesak svjetla koje zamjenjuje hladnoću hodnika toplim bojama, poput onih koje vidite tijekom najsvjetlijih dana.

Hitro ustajete i znatiželjno, ali oprezno, ulazite kroz vrata, lagano ih zatvarajući za sobom. Ured u koji ulazite je ugodan; s jedne strane se nalazi peć od cigle u kojoj tiho tinja vatra, dok na drugoj strani stoji ormarić prepun papira, knjiga i zapisa.

Zapanjeni prizorom, ne primjećujete odmah elegantni radni stol ispred sebe. Nasuprot prozoru, primjećujete osobu čije lice ne možete razabrati zbog svjetlosti koja prolazi kroz prozor.

Osoba vam nudi da sjednete, i polako se smjestite u ugodan naslonjač. Tada ta osoba počinje govoriti o vašem životu, o vašem predanju vjetru života, o tome kako vam je nekakav online algoritam oduzeo polovicu vašeg dana i sve što je uz to išlo.

Osoba govori o vašem životu bolje nego što biste vi sami mogli, kao da je pratila svaki vaš pokret. Uskoro završava pripovijedanje vašeg života, a nastaje tišina. Ne znate što biste rekli.

Osoba ustaje i otvara ormarić u kutu prostorije. Unutra je ogroman broj debelih dokumenata. Osoba izvlači jedan od najdebljih dosjea i baca ga pred vas, govoreći:

“Ovo je trebao biti tvoj život, pun uspona i padova, pun lakših i težih trenutaka, pun avantura i mirnih večeri. U kojem trenutku si prestao vjerovati u sebe? Koje si opravdanje izvukao kako bi prekrio svoj strah ili lijenost za akcijom? Život ti oblikuju tvoji postupci, čak i oni koje nisi poduzeo. Vjerujem da u tebi još uvijek postoji ono malo dijete koje je nekad hodalo svijetom s ogromnim entuzijazmom.”

Sad imate pred sobom odluku: Možete odustati od sebe i od onoga što ste trebali biti, i prijeći na “ovu stranu”, ali će vas zauvijek proganjati prilike koje niste iskoristili, avanture koje niste doživjeli, i bolne lekcije koje niste naučili.

ILI možete se vratiti svome tijelu i nastaviti živjeti, učiti teške i bolne lekcije, ali morate ispuniti jedan uvjet svakoga dana, inače ćete umrijeti. Taj uvjet glasi:

 “Živi kao da ćeš umrijeti sutra. Uči kao da ćeš živjeti vječno.” – Mahatma Gandhi.

Gospodin vas ispraća iz prostorije, govoreći vam da samo nastavite hodati ravno. Osjećate se potreseno dok se okrećete prema vratima i primjećujete natpis pored njih koji glasi “Božji ured”.

Nastavljate kroz sada tamni hodnik, no na kraju vidite bijelo svjetlo. Oprezno prolazite kroz to svjetlo i u sljedećem trenutku otvarate oči da biste shvatili da ležite na bolničkom krevetu.

Doktor vam prilazi i kaže: “Bili ste klinički mrtvi 5 minuta. Pravo je čudo da ste živi.”