Evo nas opet. Svaki školarac od 1. do 12. razreda poznaje taj osjećaj.

Finalno odbrojavanje do početka školske godine je gotovo, preostao nam je samo jedan vikend prije povratka u učionice.

Stare otvorene rane

Osobno, nosim sa sobom složene osjećaje vezane uz školu ove godine. Mogao bih reći da su ostale rane iz prošle godine koje još nisu zacijelile.

Lani sam izostao 30% školske godine zbog bolesti – mononukleoze, vodenih kozica i upale srednjeg uha. Nakon svega, ostala je samo sjena onog što sam bio.

Kraj školske godine bio je emotivno iscrpljujuće razdoblje za mene – od gubitka članova obitelji do velikog pritiska škole zbog mojih izostanaka, te mojih očekivanja za školsku godinu.

Ipak, najviše energije mi je oduzimalo suočavanje s osobnim izazovima. Kad je došao zadnji dan škole, jednostavno sam se srušio.

Potrošio sam ne samo svu energiju koju sam imao u tih 2 mjeseca, već i energiju za iduća 3 mjeseca unaprijed.

Izgubio sam svoj unutarnji mir, i još uvijek ga pokušavam pronaći – trenutno bez uspjeha.

Korak unatrag?

Međutim, sada, nekoliko dana prije početka nove školske godine, napokon počinjem osjećati poboljšanje – prvi put od sredine drugog mjeseca, kad sam se slomio od bolesti.

Nakon šest mjeseci, osjećam da sam se vratio na razinu na kojoj sam bio prije nego što sam se razbolio.

Na početku sam ovo doživljavao kao ogroman korak unatrag – izgubio sam kontrolu nad emocijama, vremenom i apetitom, no sada shvaćam da to nije bio korak unatrag.

Shvaćam da je život zapravo konstantan napredak.

Ali, nisam li rekao da je ovo korak unatrag, odnosno suprotno od napretka? Da, rekao jesam, ali to mišljenje je bilo netočno.

Osobni razvoj kao građenje dvorca

Volio bih zamisliti sebe kao dvorac koji konstantno gradim. Kad ga izgradim, počinjem učiti kako izgraditi još bolji dvorac.

U jednom trenutku, kad ponestane materijala, život dolazi i baca razne stvari na taj dvorac, sruši 1-2 kule.

Tada počinje proces gradnje s novim znanjem koje sam stekao, i tako se to ponavlja u krug.

Ipak, doći će trenutak kad će dvorac postati toliko velik da stari temelji više neće moći podnijeti teret. Tada život neće srušiti samo kulu ili dio dvorca, srušit će cijeli dvorac.

Ne da bi mi naškodio, već da bi mi pružio priliku da izgradim sve iznova, onako kako sam zamislio. Da postanem osoba o kojoj sam oduvijek sanjao da ću postati.

Izbor je samo moj

U tom trenutku, imam opciju:

Prvo, mogu se žaliti životu što je izabrao mene i tvrditi da nisam spreman. Mogu sjesti i plakati među ruševinama.

Ili

Mogu uzeti cigle u ruke i krenuti iznova graditi sebe na najbolji način koji znam. Bit će teško, lakše je odustati. Ali ne znam koliko sam blizu uspjeha dok ne pokušam. Možda je sutra dan kada ću napokon uspjeti, kada ću, kao sjeme posađeno davno, napokon probiti kroz posljednji komadić zemlje i ugledati sunce koje sam samo mogao sanjati.

Izbor je samo moj. Mora doći iznutra. Roditelji me ne mogu natjerati da to napravim, prijatelji također ne mogu. Moraš sam.

Ovaj put sam krenuo sam, i sam ću ga završiti. Ne tvrdim da osobe u mom životu ne mogu pomoći da postignem svoj vrhunac, ali svatko nosi svoje probleme.

Nitko neće riješiti tvoje probleme umjesto tebe, to možeš samo ti. Ti si odgovoran.

Dok roditelji, cura, dečko, prijatelji mogu biti podrška, ako ne uspijem, nitko drugi toliko neće brinuti kao ja. Moram uspjeti samo jednom.

“There is a saying in Tibetan, ‘Tragedy should be utilized as a source of strength.’ No matter what sort of difficulties, how painful the experience is, if we lose our hope, that’s our real disaster.”

Dalai Lama XIV

Učenici, studenti, želim vam sretnu novu školsku godinu!

Fotografije: Viktor Viljac powered by Midjourney