Imposter sindom: Jeste li “prijevara” od osobe?

Imposter sindrom (poznat i kao “sindrom uljeza”) psihološki je obrazac u kojem čovjek sumnja u svoja dostignuća i ima internalizirani strah od izlaganja sebe kao “prijevare”. Unatoč vanjskim dokazima o njihovoj sposobnosti, oni koji su iskusili ovaj fenomen ostaju uvjereni da se radi o prijevari i ne zaslužuju sve što su postigli. Pojedinci s imposterizmom to pogrešno pripisuju sreći ili tumače kao rezultat obmanjivanja drugih, misleći da su manje inteligentni nego što percipiraju.

Danas sve češće upoznajem mlade ljude kojima je glavni životni moto „zaradite više, obucite se skuplje, vozite luksuzni auto, putujte na egzotične lokacije i stavite na Instagram brdo slika da druge osobe vide kako putujete, naučite sve programske jezike, budite najbolji“.

Ukoliko se ne zovete Ash Ketchum, ovakvo razmišljanje potpuno je pogrešno.

Prosječnost je podcijenjena, stoga je pravi trenutak da pokušamo skinuti etiketu dosade koja joj je prišivena. Razlog je jednostavan: puno mladih ljudi jureći ovakav životni moto „puca po šavovima“, izgara i zapravo su nesretni.

Svijet, kako virtualni, tako i stvarni, obiluje superherojima: Superman, Batman, Ash Ketchum, Yu-Gi-Oh, Goku, Hulk, Spiderman, Wolverine, Iron man i mnogi drugi. Superheroji kao koncept postoje kako bi se svatko od nas običnih smrtnika mogao nositi s vlastitom nemoći. Držim kako ovim viđenjem ne pomičem granice psihologije, već pokušavam ponuditi plauzibilno objašnjenje za opčinjenost čovjekom šišmišem i njemu sličnima.

Svjetska populacija broji preko 7,7 milijardi ljudi. Slobodna procjena dovodi do brojke od 1000 ljudi koji zaista imaju utjecaj. Osnovno znanje matematike ostavlja nas sa zapanjujućom brojkom ljudi koji su osuđeni na život bez većeg ili ikakvog utjecaja globalno u svijetu. Nije zabavno o tome razmišljati ili to prihvatiti, složit ćemo se.

Imajte na umu da ne mislim kako treba težiti prosječno obavljenom poslu – štoviše, smatram da bismo u sve što radimo trebali uložiti maksimalan trud. Ono što želim reći jest – nužno je naučiti prihvatiti prosječan rezultat koji dobijemo unatoč svojim silnim naporima.

Što se skriva iza zavjese?

Sve je u životu kompromis. Neki od nas rođeni su s predispozicijom za akademsko učenje i karijeru. Drugi su rođeni s razvijenim fizičkim vještinama. Neki od nas atletski su građeni. Drugi su umjetnički potkovani. Što se vještina i talenata tiče, ljudi su divlje raznolika skupina čudnih bića. Naravno, ono što u konačnici postižemo u životu ovisi o našoj praksi i trudu, ali svi smo rođeni s različitim predispozicijama i potencijalima.

Gornja ilustracija predstavlja Gaussovu krivulju (normalna raspodjela). Svima onima koji su preživjeli matematiku i statistiku (pozdrav mom profesoru, gdinu. Ivi Barasu), imali su flashback trenutak, vjerujem.

Gaussova krivulja prilično je jednostavna. Uzmite populaciju ljudi, recimo ljude koji igraju nogomet barem jednom godišnje. Vodoravna os predstavlja njihove performanse i uspješnost. Desni kraj vodoravne osi označava vrhunske performanse, dok onaj lijevi ukazuje na performanse bez većeg uspjeha i značaja.

Uočavate kako su oba kraja krivulje iznimno “tanka”. Objašnjenje je vrlo jednostavno – postoji svega nekoliko ljudi koji su ili istaknuto dobri ili istaknuto loši. Većina ljudi smjestila se u srednji dio krivulje i čvrsto drži svoju poziciju “zlatne sredine”. Gaussova krivulja ima široku primjenu u društvu i populaciji. Visina. Težina. Emocionalna zrelost. Koliko često čitaju. I tako dalje.

Primjerice, ovo je legendarni Ronaldinho i njegov gol Sevilli iz 2003. godine:

Nije tajna da je on jedan od najboljih ikada. Dakle, on je na desnoj strani krivulje, bolji od 99% svih koji su ikad igrali nogomet. Malo ih se može usporediti s njim.

I onda imate Iliju Sivonjića:

gausova-krivulja

Krajevi krivulje uvelike nam pomažu da stvari stavimo u perspektivu i odredimo si položaj. A položaj je za većinu jednak – sredina. A većina nas je u sredini.

Svi smo prosječni u većini stvari koje obavljamo

Svi imamo svoje snage i slabosti. No činjenica je da je većina nas prilično prosječna u većini stvari koje radimo. Čak i ako ste u jednoj stvari zaista izvanredni – recimo matematici, skakanju u dalj ili zarađivanju novca preko crnog tržišta narkoticima – vjerojatno ste prilično prosječni ili ispod prosjeka kod većine drugih stvari. To je priroda života. Da biste u nečemu postali doista sjajni, morate uložiti vrijeme i energiju. S obzirom na to da svi imamo ograničeno vrijeme i energiju, malo tko od nas postane istinski izuzetan u više stvari, ako i u jednoj.

Tada možemo reći da je potpuna statistička nevjerojatnost da svaka pojedina osoba može biti izuzetna u svim područjima svog života ili većini njih. Bruce Wayne ne postoji. To se jednostavno ne događa. Sjajni glumci često su nesretni u svom privatnom životu pa je uobičajeno da im brakovi pucaju. Izvanredni sportaši često su plitki i glupi poput sobne lampe. Većina poznatih osoba vjerojatno je jednako izgubljena po pitanju smisla života kao i ljudi koji ih gledaju i prate svaki njihov korak. Svi smo uglavnom poprilično prosječni ljudi. To intuitivno svi znamo, ali rijetko razmišljamo i razgovaramo o tome. Velika većina nas nikada neće biti doista izuzetna u bilo čemu. I to je u redu.

Što dovodi do važne točke: da je mediokritet kao cilj loš. Međutim, kao rezultat, mediokritet je u redu.

Malo nas to shvaća. Još manje nas to prihvaća. U stvarnosti to jednostavno nije izvedivo ili vjerojatno. Za svakog Ronaldinha postoji 5 milijuna momčića koji posrću na terenima igrajući nogomet, lome noge…i gube. A za svakog Lava Tolstoja ima puno ljudi (uključujući mene) koji švrljaju i utvaraju si da su pisci.

Tiranija kulture iznimnosti

Dakle, evo problema. Usudio bih se reći da smo si nametnuli visoka očekivanja, viša no što su ikada bila u povijesti. A razlog je priroda naše tehnologije i ekonomskih privilegija.

Imati internet, Google, Facebook, YouTube i pristup 500+ kanala televizije potvrđuje gore navedeno. Imamo pristup više informacija nego što smo imali ikad ranije.

Međutim, naša je pažnja ograničena. Ni na koji način ne možemo obraditi plimne valove informacija koje teku internetom u bilo kojem trenutku. Zbog toga su oni koji probijaju i privlače našu pažnju doista iznimni podaci.

Svaki smo dan zasuti vijestima. Najbolji od najboljih. Najgori od najgorih. Najveći fizički podvizi. Najsmješnije šale. Uznemirujuće vijesti (pratite napredak koronavirusa iz minute u minutu). Neprekidno.

Naši su životi ispunjeni informacijama koje dolaze iz krajnosti Gaussove krivulje, mediji objavljuju ono što privlači klikove, a klikovi donose zaradu. To je to. Ipak, velika većina događanja u životu i dalje se nalazi u sredini Gaussove krivulje.

Sve ove motivacijske izreke na društvenim mrežama kojima ste preplavljeni i koje poručuju da ste posebni, u osnovi su samo masturbacija za vaš ego. To je poruka koja ima dobar okus, ali u stvarnosti nije ništa drugo do zalogaj praznih kalorija, koji vas čini emocionalno masnima i pretilima.

Dugo vremena sam se i sam borio s osjećajem imposter sindroma. Mislio bih da nisam dobar developer. Da ne znam ništa. Nove tehnologije, programski jezici, okruženja, standardi. Sve se to stalno mijenja, strahovitom brzinom, nemoguće je pratiti korak sa svim novitetima. Još je manje moguće postati ekspert u svim tim poljima. Sa svakom greškom koju bih napravio na poslu, emocionalno bih se kažnjavao i ružio samog sebe.

U priči s drugim developerima imao sam osjećaj da svi drugi uvijek znaju puno više od mene. Učio sam, čitao, radio na sebi. Ne mogu reći da je to primarni razlog, ali uvijek bih s vremenom shvatio da druge osobe i developeri za koje sam mislio kako znaju sve, ipak ne znaju neke stvari koje ja vrlo dobro znam. I u kojima sam dobar.

Dan Abramov, koautor popularnih modula „Redux“ i „Create React App“, čak je napisao i članak s popisom stvari koje ne zna https://overreacted.io/things-i-dont-know-as-of-2018/, što dodatno potvrđuje sve prethodno napisano.

Jedne večeri sjedio sam u kafiću s ekipom i gledao Ligu prvaka. Sjećam se da je tu noć Arjen Robben, slavni nizozemski ćelavac, radio kaos po desnoj strani protivničke polovice terena. Bilo tko, tko prati nogomet u zadnjih deset godina, zna da je Robbenov trademark potez krenuti s desne strane, izdriblati i proći nekoliko protivničkih igrača, ući u sredinu i opaliti po golu. Za njega se baš može reći da je utjelovljenje izreke Bruce Leea: „Ne plašim se čovjeka koji je jednom vježbao 10 000 udaraca, već se plašim čovjeka koji je 10 000 puta vježbao jedan udarac“. Vizualno to izgleda ovako:

Arjen Robben nikad nije bio najbolji, uvijek je bio u sjeni ostalih. Nikad nije bio ni najgori. Bio je solidno dobro desno krilo i uvijek je predstavljao opasnost po protivničku obranu.

Umjesto da ciljate biti bolji od nekog drugoga, budite ono što zapravo jeste, usavršite svoj „Arjen Robben” trademark potez. Naučit ćete cijeniti osnovna životna iskustva. Naučit ćete se mjeriti novim, zdravijim parametrima: užicima jednostavnog prijateljstva, stvaranjem nečega, pomaganju osobi u nevolji, čitanju dobre knjige, smijanju s nekim do koga vam je stalo.

Zvuči dosadno, zar ne? To je zato što su ove stvari prosječne. Ali možda su prosječne s razlogom. Jer one su ono što je zapravo važno, a svijet treba nove Arjene Robbene i Dane Abramove.

Podijeli

O autoru

Mensur Duraković